1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Panorama

Zagrepčani i predrasude prema doseljenicima

Često se stječe dojam da Zagreb obiluje predrasudama prema doseljenicima: Dalmatincima, Hercegovcima, Bosancima, Ličanima. Ali, iskustvo ipak pokazuje da se radi o tolerantnom gradu u kojem su i 'dotepenci' dobrodošli.

Titel: Zagreb, Kroatien Beschreibung: Ban Jelačić Square, Zagreb, Croatia. The statue of Croatian national hero Ban Jelačić stands over the busy central square in the middle of Zagreb’s pedestrian zone, also a major tram hub for commuters. Schlagworte: Zagreb, Stadt, Zentrum, Kroatien, Trg bana Jelacica Autor: Christopher Bobyn Datum: January 2012

Zagreb, Kroatien Trg bana Jelacica

"Hercegovci su skloni nepotizmu, korupciji i kriminalu. Bosanci su nazadni, smiješni, stvoreni da budu 'bauštelci', ali i dobri ljubavnici." To su najčešće predrasude koje Hrvati, ponajprije oni čije obiteljsko stablo ima korijene u Zagrebu, gaje prema doseljenicima iz BiH. Ni sama Hrvatska nije cijepljenja od predrasuda između svojih regija pa će se tako za Dalmatince, poglavito Splićane, čuti da su lijeni, bahati te da vole provocirati, dok se Ličane smatra grubima, neobrazovanima i glasnima pa čak i nekulturnima. Ipak, netrpeljivosti između sjevera i juga zemlje su jasno vidljive tek za vrijeme nogometnih utakmica domaćega prvenstva, a naši sugovornici, zagrebački „dotepenci“ se slažu – u metropolu su dobrodošli svi.

U istragama kriminala najmanje je Hercegovaca

Ljubo Jurčić

Ljubo Jurčić

Profesora zagrebačkog Ekonomskog fakulteta Ljubu Jurčića smatraju jednim od najuspješnijih Hercegovaca u Zagrebu u koji je krajem 60-ih godina doselio iz Ružića kraj Gruda kako bi pohađao srednju školu. U razredu se, s još dvojicom Karlovčana, isticao po tome što nije govorio zagrebačkim slengom, što je bio problem samo jednom profesoru.

Predrasude prema Hercegovcima povezuje s dolaskom Imoćana u Zagreb nakon Drugog svjetskog rata. Zagrepčani su tada bili stariji, urbanizirani, imali su manje djece i naginjali su prema Zapadu, dok su Imoćani dolazili s brojnom obitelji kako bi pronašli životne resurse. Potom je 60-ih godina došao val Hercegovaca koji su im bili vrlo slični. I oni su tražili mjesto pod suncem koje su morali izboriti radom. Jurčić stoga ne priznaje da su Hercegovci u Hrvatskoj skloni gospodarskom kriminalu i nepotizmu. „Pogledate li aktualne istrage, najmanje je u njima Hercegovaca. Većinom su to pošteni i radišni ljudi u borbi za život. To nam je u genetici.“ Stvaranje antihercegovačke klime pripisuje i onima koji su svjesno ili nesvjesno bili protiv stvaranja neovisne hrvatske države, jer im Hercegovina predstavlja jezgru čvrstoga hrvatstva.

"Kad Čilić pobjeđuje, onda je Hrvat"

„Kod  rođenih Zagrepčana se tijekom urbanog razvoja rasula obitelj i nemaju obiteljski osjećaj pomaganja. Mi koji smo se iz istog sela doselili prije 40 godina još uvijek si međusobno pomažemo, bilo kod gradnji kuća, zapošljavanja ili školovanja. Zagrepčanima to stvara osjećaj nepripadnosti i obiteljske nefunkcionalnosti, a mi si pomažemo čak i kada se svađamo“, kaže Jurčić. Zbog toga se, objašnjava, Zagrepčani osjećaju neugodno kada im primjerice pomoć u nekom problemu pruža Hercegovac.

No čak ni oni koji gaje predrasude prema Hercegovcima nisu dosljedni u njihovoj primjeni. Tako će zagrebačkom gradonačelniku Milanu Bandiću vrlo često zamjerati porijeklo, dok se istovremeno Jurčiću koji je rođen u istom selu, to ne uzima za zlo. „Ljudski smo k'o braća, ali se politički razlikujemo. Ja politici dajem sadržaj, a on oblik. No mogu reći samo jednu stvar: ako nešto ide loše, onda je Hercegovac kriv. No ako Čilić pobjeđuje na teniskom terenu, onda je on Hrvat“, slikovito opisuje ovaj ugledni „dotepenec“ za Deutsche Welle.

Bosanci su smiješni, a mogu biti i cool

Danijel Ljuboja

Danijel Ljuboja

Glumac Zagrebačkoga kazališta mladih Danijel Ljuboja je u Zagreb kao srednjoškolac iz Zenice došao ratne 1992. godine. Tvrdi da nije pretjerano osjetio urbani rasizam, no primijetio je da ljudi nisu shvaćali da je biti Bosanac mentalitetno-geografski pojam, a ne nacionalna odrednica. „Podrazumijevalo se da sam musliman, s čim ja nemam nikakav problem, ali eto, slučajno nisam“, prisjeća se Ljuboja. U ta se vremena smatralo i da su došljaci iz BiH siromašni pa mu je tako u pamćenju ostala epizoda s kolegicom s prve godine Akademije dramskih umjetnosti. „Nakon cjelodnevnog druženja na predavanjima nismo imali vremena za kavu, no ona mi je ostavila dvije kune da si uzmem kavu na automatu. Što to nije divno?“,  priča kroz smijeh i dodaje da hrvatski građani od Bosanaca očekuju da su zabavni i smiješni. „Kada se ispostavi da to nisi, onda ne valjaš.“

Danas, kaže,  osjeća da je Bosanac po činjenici da ga se u poslu pokušava ne shvatiti do kraja ozbiljno. „No postoji i neka druga strana diskriminacije. Nakon što sam se afirmirao, ostao dosljedan u profesionalnom smislu i u načinu razmišljanja, to što sam Bosanac je odjednom postalo 'cool', što me također živcira.“ Na Akademiji su ga kroz podjele pokušali strpati u „bosansku ladicu“. To i danas zna osjetiti u poslovnom smislu.

Bosna je magični splet svega

Krugovi u kojima se kreće u Zagrebu, priča, danas Bosance smatraju vrlo otvorenima, tolerantnima, onima koji se ne bave sitnicama, ali i kozmopolitima. „To i jest istina u odnosu na ovdašnji mentalitet. To ne znači da su u Hrvatskoj ljudi ksenofobični, ali u Bosni je to urođeno.“ Kada dođe u Zenicu, još uvijek je njihov čovjek koji živi i radi u Zagrebu. „Iako se smatram Bosancem, Bosna mi ne nedostaje. Otišao sam s namjerom da se ne vratim, ali to ne znači da ju ne volim, već da bi se moj život trebao negdje drugdje odvijati. Privilegiran sam rođenjem u BiH. Ona je magični splet svega, nešto kao Istra, samo puno intenzivnija. Specifičnost u tim ljudima je primjetna svugdje u svijetu. Mi to nešto imamo. Želim spoznati i osvijestiti što je to“, zaključuje ovaj „dotepenec“ iz Zenice.

Pravi Split živi u Zagrebu

Vedrana Sunko

Vedrana Sunko

Aktivistkinja za ljudska prava  i sociologija Vedrana Sunko je u Zagreb stigla iz Splita 1998. godine. Kaže da nije osjetila neke velike predrasude, obzirom da je u glavnom gradu Hrvatske uvijek bilo puno Splićana, no ipak je izbjegavala na ulici govoriti dalmatinskim narječjem za vrijeme nogometnih utakmica zagrebačkog Dinama i splitskog Hajduka. Brzo je uvidjela, prisjeća se, da u Zagrebu ljudi jako loše prihvaćaju splitski humor i zadirkivanja, od čega je odustala na vrijeme. „Dok sam studirala činilo mi se da ljudi koji govore književnim jezikom ili zagrebačkim slengom zvuče pametnije dok pričaju o znanosti. Shvatila sam da mi je zbog toga bolje ne govoriti svojim dijalektom na ispitima.“

Kaže, ne zna kako Zagrepčani doživljavaju Splićane, ali zna da Splićani Zagrepčane uopće ne doživljavaju. „Nekada imam dojam da u Zagrebu ne žive rođeni Zagrepčani. Taj Zagreb kao i čuveni 'Smojin Split' ne postoji“, kaže sociologinja koja se kao „dotepenka“ odlično osjeća u hrvatskom glavnom gradu.

Inat čuva dalmatinski govor

Kada govori o mogućem urbanom rasizmu, kaže da veću netrpeljivost osjeća unutar skupina unutar samog Splita koji ima kompleks manje sredine. Za Splićane tvrdi da se osjećaju ugroženima od svih drugih. Kako se tijekom rata u grad doselilo puno ljudi iz okolnih ruralnih područja, ne postoji tolerancija između građana samih. Grad svojim došljacima osim betona nije ponudio ništa, a paradoksalno, upravo ljudi koji su doselili iz ruralnih područja danas upravljaju njime. „Stari Split kakav pamtimo iz pera Miljenka Smoje živi samo u sjećanjima i pitanje je zapravo je li trebao opstati“, pita se Sunko i to obrazlaže time da je i taj Split bio mala sredina „u kojoj je svatko znao tko je s čijom ženom ljubovao i što je jeo za ručak“.

Činjenicu da neki Splićani cijeli život žive u Zagrebu, a pri tome ne odustanu od svoga dijalekta, Sunko tumači takozvanim splitskim dišpetom i pokušajem čuvanja identiteta. U Split  se, kaže, ne vraćaju jer Zagreb nudi puno više. „Ne želim se vratiti dok sve dok Split bude reagirao na sve 'drugosti' kao što reagira na gay-populaciju“, zaključuje referirajući se na prošlogodišnji krvavi Split Pride no ipak ostavlja malu mogućnost: „Možda jednoga dana, kada budem u mirovini i ako budem htjela loviti ribu. Možda se tada vratim.“

Preporuka uredništva