1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Priča dana

Zaboravljeni na Balkanskoj ruti

Stotine tisuća izbjeglica išle su prije godinu dana Balkanskom rutom prema sjeveru. Kakvo je stanje tamo danas, nakon što je broj izbjeglica smanjen? Mariya Ilcheva je prošla kroz Grčku, Bugarsku, Srbiju i Mađarsku.

"Mi smo ovdje samo privremeno", kaže Abdulamir Husein i smješka se svojoj supruzi, kao da od nje želi dobiti potvrdu barem laganim kimanjem glave. Ali, ona samo šuti i netremice gleda u svoje ruke. Na oboma se vidi da su iscrpljeni. 49-godišnji Iračanin i njegova obitelj su već deset godina u bijegu. Trenutno su u Solunu. Oni su među 7.000 izbjeglica u Grčkoj koji čekaju da budu prebačeni u neku od sjevernih zemalja Europe u sklopu programa EU-a o raspodjeli izbjeglica.

Nakon američke invazije u Iraku je vladalo stanje slično ratu. 2006. je obitelj Husein pobjegla u Siriju u kojoj je tada još bio mir. Abdulamir je tamo prešao na kršćanstvo. "Iz uvjerenja", naglašava on i dok prstima dodiruje križ na lančiću oko vrata. "U Siriji smo dobro živjeli. Dok i tamo nije došao rat." Onda su otišli u Tursku. Bile su to četiri strašne godine. Više puta su ih tamo napadali fanatični muslimani, pripovijeda on. "Ponovo smo morali bježati."

Odiseja

U siječnju 2016. im je uspjelo jednog sina i najstariju kćer s njezinom bebom poslati u Grčku - uz pomoć krijumčara koji na male, nesigurne čamce utrpavaju previše ljudi od koji svaki plaća 1.000 američkih dolara. Trebali su doći do sjeverne Europe, kao i onih oko 750 tisuća izbjeglica koji su od rujna do prosinca 2015. prošli Balkanskom rutom. Njih troje su stigli do Njemačke. Kad je Abdulamir i ostatak obitelji mjesec dana kasnije stigao u Grčku makedonska granica je već bila zatvorena. "Imali smo peh", kaže on i nježno grli svoju suprugu. Ona uzalud pokušava zaustaviti suze.

Dvoje izbjeglica

Abdulamir Husein sa suprugom je već deset godina u bijegu

110 dana su Huseinovi proveli u Idomeniju na grčko-makedonskoj granici. "To je bilo stravično", kaže Abdulamir. Od ukidanja tamošnjeg izbjegličkog kampa krajem svibnja oni se nalaze u Solunu i čekaju prebacivanje na sjever, gdje su im djeca.

Najbrže bi išlo na vlastitu ruku preko Bugarske. Nju se među izbjeglicama trenutno smatra novom tranzitnom zemljom. Ali, Abdulamir tužno vrti glavom. "Makedonci nas upozoravaju da to ne činimo." To je, kažu, opasno za jednu obitelj zbog "lova na izbjeglice". Tako se u međuvremenu naziva nasilno postupanje bugarske policije i samozvanih građanskih straža. A osim toga to je i težak put s puno brda, dolina i šuma. Nije to za umorne obitelji.

"Please deport, deport!"

Oko 500 kilometara je od Soluna do prvog izbjegličkog logora na bugarskoj strani. U Pastrogoru, malom selu uz bugarsko-grčko-tursku tromeđu pretežito su smješteni mladi muškarci iz Pakistana i Afganistana. Gotovo da nema obitelji. Na pitanje o obiteljima voditelj kampa Spasimir Petrov kaže: "Imamo ovdje dvije mongolske obitelji. Oni su kineski državljani."

Više muškaraca mirno stoje

Wasima Ahmada (u bijeloj majici) su Srbi već tri puta vratili, ali ne odustaje

Većina mladih muškaraca najradije se zadržava u maloj dvorani u kojoj preko WLAN-a imaju vezu s internetom. Tu ima nekoliko stolaca, ali oni radije sjede na podu. Kad vide Petrova ustaju i pozdravljaju ga s "hello". Zvuči kao engleski. 23-godišnji Pakistanac Ali Raza priča da je njegov otac za putovanje do Bugarske platio 3.500 dolara. Za put do Njemačke mora platiti još 2.500 dolara. Na pitanje, zašto je na putu, odgovara kao i većina drugih ovdje, "jer svi hoće u Europu". Ali stalno pogledava na svoj mobilni telefon. Očekuje poziv od "svoga agenta", objašnjava Ali. No, stanje na bugarsko-srbijanskoj granici je postalo teže. Zato se nastavak putovanja odugovlači. Nakon što se nedavno doznalo da su bugarski policajci navodno sudjelovali u krijumčarskim poslovima, granicu se jače kontrolira. Neki migranti bi se u međuvremenu rado vratili kući. "Please deport, deport!", mole tri Afganistanca voditelja kampa u Pastrogoru. Oni više nemaju novca za nastavak puta - ni za povratak kući.

Krijumčarenje za mnoge "sasvim normalan" posao

Ali Reza ne pomišlja na povratak. Ni ostanak u Bugarskoj. On želi do cilja. Kao i 28-godišnji Pakistanac Wasim Ahmad. "Jučer su me Srbi po treći put vratili nazad, ali ja ću i dalje pokušavati", naglašava on prkosno. Ahmad je pun energije iako prošle noći nije spavao. "Mnogi su uspjeli. I ja ću uspjeti." Šef kampa Spasimir Petrov potvrđuje: "Gotovo nitko ne želi ovdje ostati."

Muškarac s ozljedom na glavi

Horam Shehzad je razbijene glave vraćen u Srbiju

Od oko 10.000 službeno registriranih tražitelja azila u Bugarskoj ovdje nije ostao gotovo nitko. Većina želi na sjever Europe. Čežnja izbjeglica pruža mnogima u okolici izbjegličkog kampa privlačne mogućnosti zarade. U obližnjem gradiću Ljubimecu vlasnik jedne automehaničarske radionice se žali da već mjesecima ne može naći automehaničara. "Tko god ima auto može s nekoliko prijevoza izbjeglica zaraditi više nego što ja mogu platiti kao mjesečnu plaću", kaže on i briše znoj s čela.

Novi cilj: Italija

Tko je na kraju uz pomoć krijumčara ili bez njih prešao bugarsko-srbijansku granicu obično se kreće prema sjeverozapadu. 900 kilometara dalje nalazi se sljedeća granica, prema Mađarskoj. U području uz srbijansko-mađarsku granicu ima puno migranata. Oni žele podnijeti zahtjev za azilom u Mađarskoj. Ali ta članica Europske unije od srpnja prima maksimalno 30 izbjeglica na dan. Sve osobe koje ilegalno prijeđu granicu i budu uhvaćene na području do osam kilometara od granice mađarske vlasti vraćaju nazad u Srbiju. Oni završavaju u tranzitnoj zoni ili u srbijanskom prihvatnom centru u Subotici.

I ovdje se susreću uglavnom Pakistanci i Afganistanci. "Gotovo svatko pokušava ilegalno prijeći mađarsku granicu. Neki uspiju, neki ne", kaže voditelj prihvatnog centra Lazar Velić. Među one koji nisu imali sreće pripada i Horam Shehzad. Taj 30-godišnjak nije samo vraćen natrag u Srbiju nego su ga mađarski policajci brutalno pretukli. "Ovdje na glavi još imam rane", pokazuje on svoje ozljede. Njegov novi cilj je Italija. "Čuo sam da se tamo jednostavnije dobije azil i onda se može putovati svuda po Europi", nada se Horam.

Dok se migrante u Subotici opskrbljuje koliko-toliko normalno, deset kilometara sjeverozapadno vlada strašno stanje. Na graničnom prijelazu Kelebiji svoju priliku čeka oko 200 ljudi. Još 300 ih čeka nešto istočnije, kod Horgoša. Obje tranzitne zone podsjećaju na Idomeni. Ipak, migranti se u tranzitnoj zemlji Srbiji osjećaju donekle dobrodošli.

"Zar se ne bojite izbjeglica?"

U susjednoj Mađarskoj odbojnost se brzo osjeti. "U našem gradu nema izbjeglica - i dobro je da je tako", kaže 60-godišnja Mađarica u Györu, gradu s oko 130.000 stanovnika koji je već blizu austrijske granice. Ona ne želi reći svoje ime. "Mi ne želimo izbjeglice, oni donose samo probleme", kaže dok vješa rublje. Ona drži jedan turistički kamp. Dodaje da samo treba pogledati Njemačku. "Zar se tamo ne bojite?", pita. Ova žena očito ne sluti koliko je izbjeglica stvarno u njezinom gradu. Većina samo na jednu noć, prije nego što nastave putovanje, u Austriju, a onda dalje u Njemačku.

Preporuka uredništva