1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Priča dana

Zaboravljena djeca istočne Pruske

9. svibnja 1945. je okončan Drugi svjetski rat. No za mnoge je on trajao još desetljećima. Tako i za tzv. "vučju djecu", male Nijemce koji su završetak rata dočekali u istočnoj Pruskoj.

Luise Quietsch

Luise Quietsch

S 18 godina Alfreda Pipiraitė (na slici gore) je napokon vjerovala da je pronašla svoj mir. No ona je i dalje, kao Njemica, za svoju litvansku okolinu bila "njemačka svinja" i "fašistica". Zato je i krila svoje podrijetlo. Alfredino pravo ime je zapravo Luisa Quietsch i kao Njemica je 1940. rođena u susjednoj istočnoj Pruskoj. Sa samo četiri godine Luisa je u kaosu rata ostala bez roditelja i dospjela u jednu litvansku obitelj. Procjenjuje se da je oko 5.000 malih Nijemaca krajem rata pobjeglo iz istočne Pruske u susjednu Litvu. Djeca čiji su roditelji nestali nakon ulaska sovjetskih snaga na područje istočne Pruske (glavni grad Königsberg, danas Kalinjingrad) danas se nazivaju "vučja djeca" i ratna sjećanja su im još uvijek svježa.

Bombonima do nove obitelji

Izbjegličke kolone u smjeru zapada 1944.

Izbjegličke kolone u smjeru zapada 1944.

"Vučjoj djeci" Drugi svjetski rat je uzeo sve: roditelje, domovinu, jezik. Djeca u dobi od četiri do dvanaest godina lutala su mjesecima kroz šume, sama ili u grupama. Mnoga od njih nisu imala ni cipele na nogama. Danas je nezamislivo da netko može tjednima i mjesecima preživjeti hraneći se travom, žabama i svime što se moglo pronaći u bijegu. Luisa je isprva u smjeru zapada bježala zajedno s tetom i sestričnom. Na putu su ih pratile slike užasa: izgorjele šume, leševi životinja i napuštena vozila Nijemaca koji su bježeći na zapad napadnuti od strane ruskog zrakoplovstva. "Naokolo su ležali otvoreni koferi s osobnim predmetima. Iz jednog je virio plišani medvjedić kojeg sam ponijela sa sobom", priča danas Luise. No sovjetska vojska je sustigla i kolonu u kojoj se nalazila Luisa. "Sjećam se krikova žena u koloni koje su silovane. Tada uopće nisam shvaćala o čemu se radi", sjeća se Alfreda/Luisa. Jedan ruski vojnik ju je poveo do sabirnog logora za njemačku djecu u Litvi. Tamo ju je pokupila jedna Litvanka koja ju je, kako kaže, "bombonima izmamila iz logora" i povela kući. I tako je mala Njemica Luisa postala litvanka Alfreda. Nova obitelj joj je nabavila osobne dokumente, poslala ju u školu. "Imala sam sve, bila sam odjevena, sita i koji put sam čak zaboravila da sam strano dijete", priča Alfreda/Luisa.

Šutnja i patnje

Luisa/Alfreda s novom litvanskom obitelji

Luisa/Alfreda s novom litvanskom obitelji

Druga "vučja djeca" nisu bila te sreće. Tada 13-godišnja Ruth Deske je u teretnim vagonima isprva putovala do Litve. Tamo je sakupila nešto hrane s kojom se vratila u istočnu Prusku gdje joj je još živjela majka i braća. Kada je majka umrla, Ruth se s najmlađim bratom preko granice uputila u Litvu. "Bio je samo kost i koža, jedva je stajao na nogama", svjedoči Ruth u knjizi "Mi smo vučja djeca", novinarke Sonye Winterberg. Neka "vučja djeca" su plivanjem preko rijeke Njeman (Memel) došli do Litve. Tko je imao sreće u Litvi je naišao na obitelj i utočište. No to se često skupo plaćalo. Novopridošla djeca su bila prisiljena obavljati teške poslove u polju i kući. Malo njih je polazilo škole, mnogi od njih su do kraja života ostali nepismeni. No "vučja djeca" su često bila izložena i nasilju najgore vrste. "Neke djevojčice su bile i silovane. I naređeno im je da 'drže jezik za zubima'. I mnoge to do dan-danas i čine", govori Luise/Alfreda.

Skrivanje njemačkog podrijetla

Luise Quietsch kao djevojčica

Mala Luise je postala Alfreda

U samoj Litvi je tema "Vokietukai", "malih Nijemaca", dugo bila prešućivana. Najčešće zbog srama ali i straha. Govoriti javno o ovoj temi tijekom Sovjetskog Saveza je često za sobom povlačilo represalije pa i izgone u Sibir. "Ljudima je strah utjerana u kosti", priča litvanski autor Alvydas Šlepikas. Iz razloga da ne upadnu u oči mnoga djeca nisu uopće napuštala imanje ili kuću u kojoj su boravila. Luisa je dugi niz godina krila svoje podrijetlo, čak od svog supruga i kćerke. "To je uvijek bila tajna. Znala sam da nemam nikakvih prava i da moram biti mirna i poslušna. I tako sam i učinila", govori Luise. Stanje se promijenilo tek 1990. kad je Litva postala samostalna. "Vučja djeca" su se počela zanimati za svoje podrijetlo, istraživati, raspitivati se kod Crvenoga križa. Za mnoge je potraga završila bezuspješno jer su se svi tragovi prošlosti izbrisali u poslijeratnom razdoblju. S druge strane ni njemačka rodbina koji put nije htjela ništa znati o svojoj "ruskoj braći".

Preko igračke do njemačkog

Luise Quietsch pred kućom predaka u istočnoj Pruskoj

Pred kućom predaka u istočnoj Pruskoj

Danas u Litvi živi još oko 80-oro "vučje djece", djelomično u teškim materijalnim uvjetima. Tek nedavno je Litvanska vlada odobrila dodatnu pomoć od 50 eura mjesečno za njemačku ratnu siročad. Odlazak u Njemačku mnogima je propao zbog prevelikih birokratskih i jezičnih prepreka. I sama njemačka država je s mnogo opreza pristupila problematici "vučje djece", što je često i kritizirano. "'Vučja djeca' često žive u teškim uvjetima i velika je sramota za Njemačku da unatoč svemu nije osigurala financijsku pomoć", rekao je još 2007. zastupnik Bundestaga Wolfgang von Stetten. Luisa je jedna od onih koji su imali sreće, mogla se školovati i studirati i cijeli život je zarađivala dovoljno za solidan život. Danas sa svojim suprugom živi u Vilniusu, u stanu punom knjiga među kojima su i mnoge na njemačkom. Svoju ljubav prema jeziku kojim je bila okružena prve četiri godine života otkrila je tek prije 20-ak godina. I to u jednoj prodavaonici igračaka kada je slučajno otkrila riječ "Hampelmann" (pajac na koncu, marioneta) i odjednom shvatila da razumije što ta riječ znači. Nakon toga je Alfreda ponovno progovorila jezikom Luise.

Preporuka uredništva