1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Priča dana

Zašto je učiteljica tužila državu?

Ona je učiteljica 35 godina, trenutno radi u produženom boravku. Brine o 27 djece. Razmišlja kako riješiti problem osmogodišnjaka koji ponavljaju da u sebi imaju „veliku tugu“. A plaća joj je kao kod učitelja početnika.

Gordana Kovač Bluha

Gordana Kovač Bluha

Gordana Kovač Bluha, energična žena, na prvi pogled puna snage. Ona je jedna od učiteljica koje su 23. studenog podnijele tužbe na Općinskom sudu u Zagrebu protiv poslodavca, škola, odnosno, na kraju krajeva, „protiv države“. Traži isplatu duga nastalog zbog nepovećanja osnovice za obračun plaća u visini od šest posto, a to je povećanje koje se traži na temelju Sporazuma o osnovici plaće u javnim i državnim službama koji je potpisala vlada RH s predstavnicima sindikata javnih i državnih službenika. Svi se slažu da je sporazum legalan, važeći. Ali eto, nitko ga nije poštivao. Vlada je imenovala pregovarački odbor za pregovore o Sporazumu, dio sindikata vjeruje u nove pregovore, dio kaže da su tužbe štetne, a sindikat Preporod smatra da su nužne, jer više nitko neće ni svrnuti pogled na učitelje i nastavnike ako opet nastave skrušeno čekati nove pregovore.

 

„Jednostavno, pukao mi je film. Može se i tako reći“, odgovara Gordana Kovač Bluha na pitanje zašto se odlučila podići tužbu. „Stalno čekate da netko nešto primijeti, da shvati da se trudite, da radite puno, još više, u još težim uvjetima. Ali ništa. Zapravo, rade budale od nas. Tako je bilo i s tim Sporazumom. On je bio jedna velika prevara. Svi su valjda znali da od toga neće biti ništa. Moj sindikat (Sindikat Preporod, op.a.) je bio protiv tog sporazuma, a sada nas prozivaju da pretjerujemo. Zašto? Ako je nešto potpisano, je li to legalno? Neka kaže onda pravosuđe svoju riječ“, objašnjava učiteljica Kovač Bluha što ju je nagnalo da se upusti u pravu tužbu. „2009. su me uvjeravali da ću 2016. imati plaću 10 tisuća kuna, a plaća mi je i dalje ista kao 2006., a to je plaća učitelja početnika.“ Učiteljica Kovač Bluha odavno međutim nije početnica, u školi radi već punih 35 godina, svjedočeći na svom vlastitom primjeru što se sve zbivalo sa školstvom u Hrvatskoj.

Što su joj rekli u školi u kojoj radi? Jesu li joj u zbornici dali podršku? „Dio kolega se nada promjenama, a dio je već umoran, često govore da se više ništa ne može popraviti, da je sve skupa beznadno, apatija se uvukla među ljude.“

Savjetnici koji ne savjetuju

Ona radi u Osnovnoj školi Rapska, učiteljica je u produženom boravku. Onome što se u hrvatskom školstvu kolokvijalno naziva „kažnjenička bojna“. Gordana je bila ispočetka učiteljica u klasičnoj nastavi, ali onda je prešla u produženi boravak i tvrdi da kod njih, u OŠ Rapska, produženi nije nikad bio podcijenjen: ona je htjela u produženi boravak i trudi se raditi predano i dati sve od sebe.

Gordana kaže da je zastrašujuće da sustav zapravo ne zanima što se i kako radi u produženom boravku. „Provodim nešto što mislim da je dobro i sama procjenjujem pomake. Ministarstvo obrazovanja je posve nezainteresirano za naš segment posla, posebno od kada su počeli osnivati svakovrsne agencije prepune savjetnika koji bi nama kao trebali pomagati. Agencije onda organiziraju stručna savjetovanja od kojih su mnoga pro forma, čisti gubitak vremena. Kažu da tako troše golem novac na nas. Ali mi to ne osjećamo, oni nam tako ne delegiraju nikakvo znanje. Zašto nam ne daju vaučere za stručno usavršavanje? Pa nek se kontrolira kako smo ih utrošili i što smo naučili i kako smo to primijenili u praksi. Možda bih si tako mogla priuštiti literaturu koju trebam? Ili otići u Finsku vidjeti kako kod njih funkcionira „produženi boravak“, govori Gordana, ne krijući ironiju – jer je uvjerena da ona kao učiteljica iz prakse, i to upravo iz segmenta s kojim nitko ni ne zna što bi trebalo učiniti, nikad neće vidjeti uživo kako funkcionira školstvo u Finskoj ili nekoj drugoj zemlji s dobrim modelom školstva.

Nema vremena za nadarene

Ona upravo vodi produženi boravak djece koja pohađaju drugi razred. Trenutno ima 27 djece u razredu, a znalo ih je biti i više. „Nemamo ni odgovarajući prostor za tako puno djece. I to je brojka koja znači da se vi ne možete posvetiti nadarenima. To me posebno boli: hrvatsko školstvo uprosječuje nadarene jer u takvoj masi ne možete posebno raditi s nadarenima. Mi učiteljice u produženom boravku smo zapravo kombinacija učiteljice i tete. Oni u toj dobi još čeznu za prisnošću, žele da ih pitate 'kako si', …a ima ih 27. Da ne govorimo o problemima. U ovom trenutku imam dvoje djece koja mi govore da u sebi 'imaju veliku tugu', i da bi 'bilo bolje da ih nema'. A mi u školi nemamo psihologa niti bilo kakve druge stručne službe osim pedagoga.“

Što kažu savjetnici? „Ne dođu uopće u produženi boravak. A i kada su u školi uglavnom kontroliraju administraciju, je li sve popunjeno kako treba, je li upisano u prave 'kućice', ne zanima ih kvaliteta, ne zanima ih stvarnost. Radim najbolje što mogu. Osmišljavam nove modele rada jer se djeca mijenjaju, sve se mijenja, ali to što mi zapažamo u praksi teško se penje prema gore u sustavu.“

Škola u kojoj radi je velika škola, u centru Zagreba, s reputacijom solidne škole. S obzirom da Gordana radi u istoj školi već tri desetljeća pitamo je li škola dobro opremljena, je li se u nju ulagalo ili propada kao mnoge škole u Hrvatskoj. Gordana kaže da to ovisi prije svega o ravnateljima i borbi za donacije. Visoku politiku ne zanima u kakvom su stanju škole i proteklih se desetljeća uvriježila praksa da se škole oprema uz pomoć donacija. Zvuči više kao karitativna situacija nego kao sistematično bavljenje standardima u školstvu. „Naša je škola na trusnom području, počela je tonuti, pojavile su se pukotine na zidovima, virile su cijevi. Zvali smo na sve strane i nitko nije bio nadležan za naše nevolje. Na kraju smo sami odrezali cijevi koje su stršale.“

Ministarstvo bez komentara o tužbama

Kroatische Schulen in Deutschland (DW)

Koliko se cijeni rad nastavnog osoblja?

A kako su se mijenjala djeca svih tih desetljeća u OŠ Rapska? „Sve je više frustrirane djece, sve je više aktivne i pasivne agresije, sve je više djece i s ozbiljnijim poremećajima.“ Gordana se bori i protiv sve većih problema u motorici, sve se manje kreću, ne znaju se igrati na spravama u parku, pa ih nastoji izvući van i osmišljavati aktivnosti za bolju motoriku. I sama zna biti na rubu snaga i propituje se je li dovoljno puta pitala „kako si“. I boli je kad vidi da je sve manje zagrljaja kada roditelj ili djed ili baka dođu po dijete. I kada vidi da ih uzimaju za ruku, a da nisu niti prekinuli telefonski razgovor na mobitelu. 

„Trebaju nam velike, korjenite promjene u školstvu, a ne novo natezanje i pregovaranje i aneksi u sporazumima i obećanja da će možda biti nešto za 7-8 godina“, kaže Gordana.

Trenutno bi se školstvom trebala baviti dva ministra, ministar znanosti i obrazovanja Pavo Barišić, ali on se ne upliće u problem plaća i primanja školskih učitelja, to je u nadležnosti ministra rada, Tomislava Ćorića. U Ministarstvu rada kažu da ne mogu i ne žele komentirati pojedinačne tužbe jer „svatko ima pravo tužiti koga želi“. Na vrlo konkretno pitanje dolazi tek vrlo općenit odgovor: „Vlada Republike Hrvatske je imenovala Pregovarački odbor za pregovore o Sporazumu o osnovici plaće u javnim i državnim službama čime je izrazila svoju namjeru konstruktivnog socijalnog dijaloga sa socijalnim partnerima u cilju iznalaženja rješenja na zadovoljstvo svih dionika.“

Učiteljica Gordana kaže da je vrijeđa natezanje pod kojeg ministra zapravo spada njihov problem. Ona kaže da spada pod premijere. Jer to je pozicija na kojoj bi trebalo biti osviješteno da je problem za cijelu Hrvatsku to što su i učitelji i učenici završili na – dnu.