1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Politika

Zašto je Berlin mačka, a Beograd miš?

U srbijanskom tisku može se čitati o "Četvrtom reichu " i o "demokratskom fašizmu". Povjesničari i konzervativni političari optužuju Njemačku da Srbiju ucjenjuje kad se radi o Kosovu. Imaju li pravo?

Mouse and cat © Sergii Figurnyi #29643389 - Fotolia.com

Maus und Katze

Njemački predstavnik za pregovaračkim stolom nema glavu, već je na njenom mjestu predimenzionirana stisnuta šaka. Ova karikatura srbijanskih konzervativnih novina "Večernje novosti" dočarava na koji način mnogi Srbi doživljavaju njemačku politku prema Srbiji.

Dragan Simeunović s beogradskog Fakulteta političkih znanosti smatra kako su dublji politički odnosi dviju zemalja očigledno napeti. „Razlog je prije svega stajalište Njemačke prema srpskom stajalištu o Kosovu", kaže on u razgovoru za Deutsche Welle.

Ilustracija iz Večernjih novosti - njemački pregovarač kao siledžija

Ilustracija iz Večernjih novosti - njemački pregovarač kao siledžija koji postavlja ultimatume

Sporno Kosovo

Iako je Kosovo proglasilo neovisnost još prije pet godina, vlada u Beogradu ga kao državu ne priznaje. Premijeri Srbije i Kosova već su se osam puta sastali pod pokroviteljstvom EU-a, ali pregovori su zapeli bez rješenja. Beograd i dalje zahtijeva široku autonomiju za kosovske općine u kojima živi većinsko srpsko stanovništvo. Vlada u Prištini to odbija.

Krajem ožujka je izaslanstvo njemačkih parlamentarnih zastupnika u Beogradu tražilo da Srbija riješi taj problem i da postigne dogovor s Prištinom. Inače srpska vlada ne može računati s time da će dobiti datum početka pristupnih pregovora s EU-om. A takvog je stajališta i Europska unija. Njemačku u Srbiji doživljavaju "kao najveća i najmoćniju zemlju EU-a“ a time i odlučujućim čimbenikom kad se bude odlučivalo o pritupanju Srbije EU-u, kaže Simeunović.

 „Ako poštujete autonomiju Alandskih otoka (gdje više od 90 posto stanovnika govori švedski i koji uživaju široku autonomiju u okviru Finske države, op.ur.), koji imaju izvršnu, sudsku i zakonodavnu vlast, a ustrajete na tomu da Thacijeva vojska dođe na sjever Kosova, onda vas se ne možete doživljavati drugačije nego kao neprijatelja“, kaže povjesničar Čedomir Antić.

Ono što su godinama sinkronizirano ponavljali srpski ali i europski političari, da su Kosovo i europski put odvojene stvari – surovo je razbijena. Sada srpska vlada balansira s oba problema za istim stolom. Antić smatra da Srbija trenutno može ući u EU samo kao „pokorena zemlja“. „Je li raspad Srbije cijena njene europske budućnosti? Hoćemo li neki ulazak u Europu C ili Europu D dočekati kao europski Kurdi“, pita se Antić u razgovoru za DW.

Most u podijeljenoj Mitrovici na sjeveru Kosova

Most u podijeljenoj Mitrovici na sjeveru Kosova

Ni pet zemalja Europske unije nije priznalo Kosovo kao neovisnu zemlju. To su Španjolska, Grčka, Cipar, Rumunjska i Slovačka. Berlin je bio među prvima koji je podržao Kosovo.

Dragan Simeunović misli da i srpski mediji grade sliku Njemačke kao države koja je najtvrđa u pogledu Kosova. „Devedesetih smo imali obrnutu situaciju da je narod Njemačke, zahvaljujući medijima, stekao lošu sliku o Srbima“, tvrdi Simeunović.

Njemačka profitirala od raspada Jugoslavije?

Negativnom stajalištu Srbije prema Njemačkoj pridonijela je i njemčaka podrška Hrvatskoj i Sloveniji kad su one 1991. proglasile neovisnost. Prema mišlejnju povjesničara Antića, Njemačka je od raspada Jugoslavije profitirala. Upravo su jugoslavenske ratne godine vratile Njemačku na veliku scenu, smatra Antić, koji ulogu Berlina iz tih godina definira kao „bespogovornu podršku slovenskom i hrvatskom nacionalizmu“. „Njemačka tada dobija ulogu u Europi. Ona više nije samo gospodarski jaka članica NATO-a, već ključna zemlja u Kontaktnoj skupini. Od devedesetih, Nijemci i Austrijanci drže položaj Visokog predstavnika u BiH i prvog čovjeka UNMIK-a na Kosovu“, kaže on.

Antić vjeruje da bi za svijet bilo neprihvatljivo da se Njemačka odluči za pojedinu stranu u sukobu koji bi se dogodio u Češkoj, Poljskoj ili Francuskoj. „Samo kad je riječ o Balkanu, Njemačkoj se previdjela uloga u Drugom svjetskom ratu, a taj rat je imao veliki utjecaj i na događaje iz devedesetih godina“, kaže taj povjesničar. Sa svoje strane profesor Simeunović potvrđuje da su za nacizmom ostale i jake predrasude, ali da one „ne bi trajale kada bi aktualne politike Njemačke i Srbije uložile više napora“.

Pregovori u Bruxellesu između kosovskih i srbijanskih vlasti

Zapeli pregovori u Bruxellesu. EU od Srbije i Kosova očekuje da se dogovore

Radikalniji Antićevi kolege idu korak dalje, nazivajući današnju njemačku politiku „demokratskim fašizmom“. Čedomir Antić misli da je to pretjerano. „Naravno da ne mislim da su recimo njemački kršćanski demokrati fašisti i rasisti, ali mislim da Njemačka koristi Srbiju kako bi liječila frustracije iz 20. stoljeća. Iskorišteni smo kao 'narod-parija' Europe da relativiziramo krivnju koju je Njemačka tisuću puta morala priznati – ali prema Srbiji ju nije priznala. Ne mislim da se netko treba doživotno izvinjavati zbog nečeg s čim nema veze i s čim ni njegovi roditelji nemaju veze, ali mislim da nije u redu da se povijest ponavlja samo Srbima“, kaže Antić.

Malo se zna o podršci Njemačke

Povremeno se u Srbiji zaboravlja da je upravo iz Njemačke stiglo najviše novaca nakon pada režima Slobodana Miloševića. To je, smatra profesor Simeunović, pogreška i same Njemačke koja nije dovoljno „izreklamirala“ što je sve učinila za Srbiju. „Kako to da oni ovdje daju novac, a to nitko ne zna? Kad bi ljudi ovde znali da je Njemačka davala i za grijanje poslije Petog listopada, onda bi i stajalište Srba prema Nijemcima bilo bolje, onda bi svi povijesni razlozi djelovali manje važno“, kaže Simeunović koji je svoju doktorsku disertaciju obranio upravo u Njemačkoj.

S druge strane, Antić misli da čak ni reformska vlada Zorana Đinđića nije imala iskrenu podršku Njemačke. Odnose Berlina i Beograda od 1991. do danas, on vidi kao „sadističku igru mačke s mišem“. Smatra da je Njemačka mogla "presjeći" problem 1995., kada je okončan rat u bivšoj Jugoslaviji ili 1999. godine,  nakon NATO-ove intervencije u Srbiji, ali da je nadmoć koristila da navede srpske političke elite da provode njenu politiku.

Simeunović savjetuje njemačke političare da pokažu više suptilnosti u nastupu prema Srbiji. Intenzivnmm diplomacijom puno bi se više postiglo. Obje bi zemlje trebale intenzivirati svoje kulturne odnose. Čak i to bi pridonijelo boljem međusobnom razumijevanju.

Preporuka uredništva