Zašto revizori ne mogu otkriti korupciju u njemačkim tvrtkama?

Ne samo politički slučajevi poput onoga u Kölnu s odvozom smeća, nego je tu i Volkswagen, gdje su članovi uprave slali po prostitutke iz Španjolske na trošak firme. Korupcija i zlouporaba otkriveni su i u Infineonu i BMW-u, čak su i neki iz njemačke podružnica švedske IKEA-e poslovnim partnerima jasno dali do znanja: ako nešto ne bude za mene – naravno, bez papira – ništa od posla. Ono što najviše čudi njemačku javnost, koja očito najmanje može shvatiti što se to u ovoj zemlji događa, jest da su gotovo sve tvrtke, neke i samo nekoliko tjedana prije nego što su se pojavile na naslovnicama, imale revizore u kući. Pitanje glasi: zar revizori nisu ništa vidjeli i što onda oni rade?

Od silnih stabala ne vide šumu

Doista, u Njemačkoj je stvar svojevrsnog jamstva dobrog poslovanja da se pozivaju ugledne revizorske kuće da izvrše – za dionička društva obavezni – pregled poslovnih knjiga. Ali problem jest da revizorima zapravo nije ni posao tražiti kriminal – možda tek ako firma tvrdi kako je za spajalice i olovke potrošila nekoliko milijuna. Njihov posao jest provjeriti jesu li sve te stavke pravilno uknjižene i je li suma točna. Drugi dio posla tih nezavisnih ureda za reviziju je savjetovanje tvrtki: kako da uštedi porez, da li da eventualno proširi proizvodnju ili kupi konkurenta. Onda je na revizorskim kućama odluka da li da eventualno izgubi mušteriju ili da prihvati ono što gazda kaže – pogotovo ako je revizorska kuća mala, a mušterija velika i bogata tvrtka. Ali i Bernd Rödel, suvlasnik ovećeg ureda za reviziju, je svjestan da je za otkrivanje korupcije potrebno iskustvo: „Često u poduzeće dođe desetak mladih revizora, u rukama imaju katalog s podacima koje treba popuniti i onda od silnog drveća ne vide šumu. Pritom imaju i previše poštovanja prema direktorima, tako da ga onda ništa ni ne pitaju, nego puštaju da ih on vuče za nos.“

U njegovoj tvrtki zato se u poduzeća šalju uvjek mladi revizori u pratnji „starih lija“. A za njega postoji i jednostavno rješenje svih nevolja s korupcijom: „Ne mogu razumjeti zašto se ne posegne za mjerom koja se nudi sama od sebe i koju radi svaka udruga štediša ili udruga za uzgoj pasa: naručiti dva revizora prema paroli ‚dva oka vide više od jednog‛.“

Automobili unosniji od kanarinaca

Naravno, revizorskom uredu gospodina Rödla bi to donijelo još više unosnih poslova, jer revizija poslovanja Udruge ljubitelja kanarinaca košta najviše stotinjak eura, dok revizija jednog Volkswagena košta na stotine tisuća eura. Na kraju, crne ovce i nisu njegov posao, nego je za njih zadužena Brigit Galley, stručnjak za korupciju iz Berlinu. A kada se govori o korupciji, uvijek se mora misliti da ona obično ima dug put od manje ili više nedužnih zloupotreba: „To je kao spirala koja se sve više širi. Slučajevi o kojima se sada govori i koji su prekipjeli, oni su tek vrh ledene sante. Ali ako se i ovi slučajevi malo bolje pogledaju, vidi se kako se sve to kotura već godinama, makar je sasvim drugačije počelo: kao sasvim mali i naivni prekršaji.“

Brigit Galley zovu, ako neko poduzeće sumnja u neke svoje suradnike ili čitave odjele. Ona onda odlazi u samo poduzeće i prvi je uvijet da smije zaviriti u svaki papir, u svaku ladicu i pitati sve i svakoga: „Ako je netko za nas mogući svjedok, onda ga mirno ispitujemo ‚na njegovom terenu‛, dakle u njegovom uredu. Ako je za nas potencijalni osumnjičeni, onda se može dogoditi da ga stisnemo, da ga zaplićemo u proturječnosti, da ga dovedemo do točke da mu kažemo: ‚tako, dragi moj, sad si možeš razmisliti hoćeš li biti s nama i staviti sve na stol ili nećeš. Onda ćemo sad prekinuti, ali onda si na popisu suučesnika i pomagača‛.“

Pozitivan primjer Frankfurta

Brigit Galley se nimalo ne čudi, kada čita o BMW-u ili Volkswagenu. Žalosno je da su tek rijetki slučajevi – a to je iskustvo i policije, iako je Frankfurt na Majni tek jedan od rijetkih gradova koji uopće imaju takav odjel – u kojima po dimu nisu našli itekakav požar korupcije. No, ova posebna revizorka se nada da će predavanjem na sveučilištu pomoći barem mladima da prepoznaju slučajeve korupcije i nauče kako se njome ophoditi: „Poduzeća moraju razviti vlastite načine borbe. Za sada to još ne spada u osnovne djelatnosti, a niti zaštita od takvih slučajeva. A to se mora dogoditi; ako poduzeća ne shvate da moraju učiniti više na preventivi, nego tek čekaju neki slučaj da ga onda rješavaju, onda nećemo baš puno moći postići u borbi protiv gospodarskog kriminala.“