Winnetou istoka

Gojko Mitić kao student tjelesne kulture u Beogradu, i ne sluteći da će kaskaderski posao koji je trebao dopuni studenski džeparac biti uvod u jednu blistavu glumačku karijeru, 60tih godina statira u filmskim kooprodukcijama koje se snimaju po Srbiji. Ekranizacijom romana “Sinovi Velike Medvjedice” njemačke književnice Liselotte Welskopf Heinrich uslijedio je uspon Gojka Mitića ka glumačkim zvijezdama njemačkog filma.

Indijanci i kauboji s obje strane Željezne zavjese

Gojko Mitić je bio najveća zvijezda tadašnje Istočne Njemačke. Njegov prvi film “Sinovi Velike Medvjedice 1965. godine je samo u Istočnoj Njemačkoj pogledalo 11 milijuna ljudi. Bio je to kako danas kaže Mitić, puni uspjeh: "Kada sam se vratio s premijere, još nisam ni kofere raspakirao, a mene već zove producent i kaže: 'Nemoj prihvaćati ništa više, mi snimamo sljedeći film!'" Indijanski filmovi koje je Gojko Mitić snimao u Čehoslovačkoj, Bugarskoj i na Kavkazu pod okriljem producenata Istočne Njemačke treballi su konkurirati filmovima koje su producentske kuće Zapadne Njemačke snimale po romanima Karla Maya. Za vrijeme hladnog rata, Mitićeva je uloga bila pokazati drugačiju sliku povijesti američko-indijanskog sukoba od one koja se prikazivala na Zapadu. No u najranijem djetnjstvu milija mu je bila "Vinčesterka" od luka i strijele: "Ja sam kao klinac gledao filmove u Jugoslaviji koje su nam u paketima davali Amerikanci kako bi gledali Johna Waynea. Kada smo se igrali, ja nikada nisam volio biti Indijanac, jer Indijanci su zli. Hoću biti bijelac, dobar kauboj. Međutim, u toku snimanja primjetim da je to drugačije. Pobjednik piše povijest!"

Prelaz na Zapad

Mitić je u DDR-u snimio 12 filmova u kojima je glumio različite indijanske povijesne osobe. Padom Berlinskog zida i ujedinjenjem dviju njemačkih država, potpisao je ugovor sa zapadnom produkcijskom kućom u Bad Segebergu, gdje je dobio ulogu Winnetoua, izmišljenog indijanskog poglavice iz romana Karla Maja. Iako mu je ova uloga donijelu još veću slavu, rado se prisjeća starijih vremena. "Čovjek može nešto htjeti ili ne, no činjenica je da su došla druga vremena i čovjek mora gledati prema naprijed. Mene su nosili kao malo vode na dlanu. Sjećam se jedne premijere filma u Magdeburgu. Na ulazu u grad postavili su transparent: 'Mi pozdravljamo našeg Gojka'. Ja sam bio njihov Gojko. Kada sam išao dolje, svatko me pitao: 'Kako ti možeš živjeti i raditi tamo na Istoku?' A ja im kažem: 'Ljudi, da vi doživite ono što ja tamo doživljavam, ne bi mi postavljali takva glupa pitanja'. Mene su oni tako dobro prihvatili da se ja nikada do danas nisam osjećao da sam tu stranac", prisjeća se Mitić istočnonjemačkih dana.

Pročitajte na sljedećoj stranici: Skromni Winnetou

Zauvjek WInnetou

Gojko Mitić je svoju najznačajniju životnu ulogu - Winnetua odigrao više od tisuću puta. Mitićevu dojmljivu glumačku biografiju upotpunilo je 30 igranih filmova, 25 televizijskih filmova i serija, značajne kazališne i filmske uloge poput Spartaka, Rinalda (serija snimana u Jugoslaviji), Robina Hooda, Grka Zorbe. Međutim, sve te uloge koje su mu donijele veliku slavu nisu mu oduzele jednu od glavnih osobina koje ocrtavaju Mitićev karakter, a to je njegova skromnost. "Sjećam se kada sam u Bad Segebergu počeo igrati Winnetoua, to je bilo odmah poslije ujedinjenja. Ja sam došao kao netko tko je snimao slične filmove na Istoku, pa su me angažirali. Sjećam se prve godine kada mi je njihov menadžer rekao: 'Ti ne možeš sa svakim pričati, ti nešto veliko!' Godinu dana kasnije kada je on vidio da se nisam promijenio da sam ostao takav kakav sam, rekao mi je: 'Znaš što, stvarno je dobro što si ti takav, budi takav!'

U Srbiji me znaju isto, ali ne toliko kao u Njemačkoj. Ali i ja moram priznati, ja sam to i izbjegavao. Ja odem, posjetim brata i produžim za Grčku na odmor. Vratim se, samo prošišam kroz Beograd i to je sve. Nije mi bilo važno da se toliko piše o meni: Zašto i bi?"

Gojko Mitić je i dalje aktivan. Planova još ima, ali o njima ne voli govoriti unaprijed dok snimanje ne bude privedeno kraju. Ljetos je proslavio 70. rođendan, ali jubilarnog slavlja nije bilo! "Za meine to nije bilo važno! Ne znam zašto ljudi toliko slave rođendane. Sve praznike koje ja moram slaviti, ne volim. Navaljivali su na mene, tražili me... ja sam otišao, nisam bio tu i proveo te dane drugačije!", zaključuje "Winnetou s Istoka".

Autorica: Selma Filipović

Odg. ur.: N.Kreizer