1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Kultura

'War Porn' - šokantna knjiga o brutalnosti rata

Fotograf Christof Bangert objavio je fotografije koje nijedna redakcija ne bi objavila. Fotografije iz rata: sirove i krvave. Njegova knjiga se zove "War Porn". Za DW govori zašto ljudi okreću glavu od takvih prizora.

DW: Gospodine Bangert, onaj tko otvori Vašu knjigu vidi rat u svom njegovom užasu, bez ikakvog filtera: leš bez glave kojega su skoro pojeli psi, bačen na deponij smeća. Beba u košari ostavljena sama u napuštenoj kući ... Golo, pretučeno tijelo na krvlju natopljenoj plahti. Moraju li fotografije iz rata biti toliko brutalne?

Christoph Bangert: One moraju biti brutalne onoliko koliko je brutalan i sam rat. U ratu nema ničeg svetog, posebnog. Ljudi ratuju otkad postoje. I i to mora biti dokumentirano kao i sve drugo. I na nama je da onda nešto s tim napravimo - ili pak ništa.

Kada pogledam neku od ovih fotografija imam potrebu okrenuti glavu. A Vi to iz profesionalnih razloga morate gledati na licu mjesta, uživo. Koliko Vam to teško pada?

Christoph Bangert

Christoph Bangert

Vrlo teško. Ali, kao fotograf to morate prevladati i prisiliti se u tako ekstremnim situacijama raditi i biti jednostavno profesionalni. A to je jako važno, jer ja po zadatku odlazim na ta područja - upravo da bih napravio takve fotografije. I moram ih objaviti. Na žalost se baš posebno strašne fotografije nikada ne objave i zbog toga sam ih ja sada objavio u ovoj knjizi.

Mnoge fotografije nisu objavljene jer su jednostavno previše brutalne. Čak i mi ćemo uz ovaj tekst objaviti neke koje su "manje strašne". Možete li razumjeti ovu autocenzuru, ovu zaštitu od surove stvarnosti?

To je potpuno prirodna reakcija. Autocenzura se u osnovi odvija u tri faze. Prvo je tu sam fotograf. Jer, ima puno fotografija koje ni ja sam ne proslijedim redakciji. Potom se i u redakciji odlučuje: što ćemo objaviti, a što ne? Treća faza je u suštini najzanimljivija i to je ono što činimo svi: mi kao promatrači često ne želimo vidjeti te fotografije. Mi ih izbjegavamo. Ne možemo se natjerati na to. Zato ova knjiga nije samo kritika medija ili samokritika, već kritika svih nas. Odgovornost leži na svima nama da ovakve fotografije tražimo i gledamo, pa čak i ako nam je to užasno teško.

Ali zašto?

Zato što su to stvari koje su se stvarno dogodile. Nama u sjećanju ostaju slike - ne zvukovi, natpisi ili filmovi. Fotografija, dakle, gradi sjećanja kod ljudi. Ako mi iz izvještavanja oduzmemo užas, onda se ljudi više neće sjećati tog aspekta. A to je opasno. I jednako je tako važno u kojem se kontekstu objavljuju te slike: nema smisla objavljivati slike na naslovnicama bulevarskih novina kako bi se šokiralo ljude i tako povećala prodaja. Mora se ići dalje od tog prvog šoka.

Ali, zar to ne dovodi onda do otupljenja?

Ne vjerujem da ćemo tako otupiti. To su tako užasne stvari da one svakoga dirnu. Na to se čovjek ne može naviknuti. Sjetite se fotografija oslobađanja Auschwitza. To je tako ekstremno, tako strašno. Ako otupimo na takve fotografije, onda više nismo ljudi. To nisu fotografije koje čovjek treba gledati svaki dan, ali ih svakako treba vidjeti. A mi to ne radimo jer nam je teško i jer sebe stalno cenzuriramo.

Mrtav čovjek

"Kada bismo otupjeli pri pogledu na ovakvu fotografiju, onda više ne bismo bili ljudi"

Ne pothranjujete li ovom knjigom prije svega voajerističke porive? Na koncu, knjiga se i zove "War Porn" ("Ratna pornografija") - što aludira na činjenicu da si vojnici i civili u Afganistanu prosljeđuju ovakve jezive slike kao porniće ili sličice?

Ovakve fotografije uvijek u određenoj mjeri vrijeđaju ljudsko dostojanstvo. Ali, ono što se ovim ljudima dogodilo je ono što je najstrašnije. To je ono što je nepodnošljivo, a ne sama fotografija. Mi stvaramo samo odraz stvarnosti. Sami događaji su puno strašniji od onoga što fotografija može pokazati. No, to i dalje ne znači da fotografije ne treba objavljivati. One se uvijek mogu označiti kao pornografske i voajerske. Ali, ne postoji izgovor za to da ih ne pogledate i ne priznate.

Umjetnički gledano, dio ovih fotografija ima visoko estetski karakter. Lijepe fotografije rata - nije li to apsurd?

I rat je apsurdan. Sve te čudne stvari koje se tamo događaju i koje nemaju smisla. Rat je horor! Ali ja ne mogu raditi loše fotografije zato što je tema tako ozbiljna. To ne znači da mi zbog toga nalazimo da je lijepo ono što se tamo događa. Moj zadatak je napraviti dobre fotografiije kako bi ih ljudi uopće pogledali. Jer, loše fotografije nitko ne gleda.

Ranjenik

"Mi uvijek vidimo dramu rata, ali nikada i stvarni užas"

Pomaže li Vaš rad žrtvama, ljudima koje fotografirate?

Ja nikome ne pomažem. Ja dokumentiram ono što doživim, onoliko iskreno i istinito koliko je to moguće - iako to nikada nije objektivno.

Natjera li Vam ono što vidite i preživite ponekad suze na oči?

Meni ne, ali drugim kolegama se to događa. Teški emotivni momenti za mene kao fotografa dolaze uvijek kasnije. Jer, kada radite, onda ste koncentrirani, sve se događa brzo, radi se samo intuitivno i pokušava se tehnički napraviti dobra fotografija. Nema mnogo vremena za razmišljanje. Najgore dolazi kasnije, kada pogledate fotografije i onda zaista proživite ono što ste malo prije toga vidjeli. Te slike nisu samo u mom fotoaparatu ili u memoriji mog kompjutera, one su u mojoj glavi. S tim se čovjek mora boriti. Ali, i to je blagoslov - jer koliko ljudi je bilo u ekstremnim situacijama - vojnici i civili u ratom zahvaćenim područjima - i nemaju ništa u rukama. Proživljeno je onda teško pretočiti u riječi. Moja velika sreća je da imam fotografije. Kada prijateljima ili obitelji želim ispričati što sam doživio, ne moram puno govoriti. Jednostavno im pokažem fotografije.

Christoph Bangert (rođen 1978.) je fotograf i novinar. Fotografiju je studirao u Dortmundu i New Yorku. Bangert danas radi na ratnim područjima kao npr. u Afganistanu, Darfuru, Pakistanu, Nigeriji i palestinskim područjima. Rat u Iraku dokumentirao je za The New York Times. Bangert je više puta nagrađivan za svoj rad.

Razgovor je vodila Monika Griebeler.