1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Kultura

Wajdi Zlatni medvjed za životno djelo

Dobitnici dva Zlatna medvjeda bili su poznati još i prije nego što je 56. Berlinale počelo: dobitnici počasnih Zlatnih medvjeda za životno djelo, redatelj Andrej Wajda i glumac Ian McKellen.

Andrzej Wajda

Andrzej Wajda

Sir McKellen je jedan od legendarnih britanskih glumaca kojeg će se šira publika sjećati iz trilogije „Gospodar prstenova“ u ulozi Gandalfa. Dobitnik Zlatnog lava na venecijanskom festivalu i Europske filmske nagrade, dugogodišnji član legendarnog poljskog sindikata Solidarnošć: Andrzej Wajda je, pak, bez dvojbe, jedan od najznačajnijih i najpoznatijih europskih redatelja današnjice. Rodjen je 1926. u jednom malom gradiću na istoku Poljske kao sin učiteljice i profesionalnog vojnog časnika palog kao žrtva ruskog masakra nad poljskim vojnicima u Katynu.

„Moram reći da sam uvijek živio za budućnost i uvijek sam se zanimao za sutra a ne za jučer. To je obilježilo moj život“, kaže za sebe Andrzej Wajda.

Već preko pola stoljeća taj je 80-godišnji redatelj jedna od najzanimljivijih ličnosti istočnoeuropske kinematografije. U više od 30 filmova on je kritički pratio, dokumentirao i komentirao političke prilike u svojoj zemlji. Na Zapadu Wajda slovi kao politički neovisan, dugo godina cenzurirani redatelj. Tu sliku su stvorili filmovi “Kanal”, “Pepeo i dijamant” i “Čovjek od mramora” u kojem daje tmurnu sliku staljinizma u Poljskoj:

“Nisam htio prihvatiti ondašnju stvarnost u socijalističkoj Poljskoj i pokušao sam taj svoj stav izraziti i u mojim filmovima.”

U svom redateljskom prvijencu, “Generacija”, Wajda se bavi poljskim pokretom otpora. „Kanal“ tematizira Varšavski ustanak. Taj film u Cannesu je nagradjen za najbolju režiju i naveliko hvaljen, baš kao i „Pepeo i dijamant“. Oba filma nisu samo dio trilogije o Drugom svjetskom ratu nego su i dokazi koliko je Wajda značajan za europski politički film.

Već na početku njegove karijere ocrtava se Wajdin specifični redateljski koncept kojemu je – unatoč vrludanjima u žanrovima i stilovima – do danas ostao vjeran. Njega prvenstveno zanimaju moralno-politički sukobi izmedju pojedinca i društva, a oni se obično odvijaju u kontekstu poljske povijesti. Za angažiranog redatelja je to uvijek značilo baviti se aktualnim sukobima, a to je pak značilo i sukobljavati se s članovima staljinističke nomenklature. 1977. u svom filmu „Čovjek od mramora“ povlači bespoštednu bilancu kulta „radnog heroja“ i koristi je za radikalnu kritiku vladajućeg režima.

„Čovjek od mramora je bio moj najhrabriji i najriskantniji film. Komunističke vlasti su držale da je Poljska zemlja radnika i seljaka. To je pretpostavljalo da su radnici i seljaci zadovoljni s vlašću, pa je bilo nedopustivo i nemoguće da je jedan radnik nezadovoljan svojim pretpostavljenima.“

Četiri godine kasnije ta kritika se nastavlja u djelu „Čovjek od željeza“ – filmu u kojem Wajda daje svoju verziju štrajka lučkih radnika u Gdanjsku čime zauzima direktni stav prema osnivanju sindikata „Solidarnošć“:

Nekoliko tjedana nakon pojavljivanja spornog filma „Čovjek od željeza“ 1981., u Poljskoj je proglašeno izvanredno stanje. I dok Wajdin film s jedne strane postaje žrtvom cenzure u Poljskoj i ne smije se prikazivati, u Cannesu za njega dobija Zlatnu palmu. On i dalje smije putovati u inozemstvo i tamo raditi kao redatelj – izmedju ostalog i u Francuskoj gdje snima „Dantona“, filmsku parabolu o demokraciji i slobodi. Nakon sloma komunizma 1989. vraća se u svoju domovinu, Poljsku:

Posljednjih godina postaje mirniji. Njegovi noviji filmovi ne nastavljaju se na uspjehe prethodnih. Pogotovo mladja publika pokazuje malo interesa za Wajdine teme obradjivanja suvremene povijesti, ali ovaj 80-etogodišnji redatelj smatra da je upravo mračnim stranama poljske povijesti koje su dugo bile tabuizirane mjesto na filmskom platnu. Primjer: ružno lice Poljske u kolaboraciji s fašistima tijekom Drugog svjetskog rata kojim se bavi Wajda u jednom od svojih zadnjih filmova „Osuda Franciszeka Klosa“. Ili latentni antisemitizam u njegovoj domovini kojeg dokumentira kasno otkriće pogroma u Jedwabneu:

„A što sloboda danas znači? Sloboda u današnjoj situaciji znači odgovornost. Tek možemo preuzeti odgovornost za naša djela jer tek sada živimo u slobodnoj zemlji.”