1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Politika

Vučiću, Gloduru

Bivši novinar ratnog Kanala S sa Pala Aleksandar Vučić, na privremenom radu kao premijer Srbije, upodobljavanjem RTV Vojvodine napokon dobiva medijsku igračku koja mu nedostaje u kolekciji, smatra Dragoslav Dedović.

Kao vrhovni Glodur iz sjenke (kratica za: glavni i odgovorni urednik, op.u.), aktualni srpski premijer će se do daljnjega na vojvođanskim ekranima danonoćno sučeljavati sam sa sobom. Time će dokazati ono što se u Srbiji odavno zna: njegova kolekcionarska strast prema medijima duboko je ukorijenjena u njegovom odgoju i karakteru.

Majka mu bijaše novinarka. Mlađahni Vučić bijaše ratno-palski novinar. A potom i navodni zaposlenik nekih marketinških agencija. Pa Miloševićev ministar informiranja koji kundači medije. Ili član upravnog odbora stranačkog glasila radikala „Velike Srbije“. Malo li je?

Vremena su se promijenila. Vremena su europska. Premijer je Europljanin. Srbija poplavila pa joj se osule žute zvjezdice. Za ponekog sa Zapada to ne izgleda kao anomalija, već kao napredak. Možda bi naprednjaštvo zaista i bilo neka vrsta napretka, da nije nekoliko neugodnih pokazatelja.

Mediji su slobodni, kaže premijer. Mediji su stranački plijen, kažu činjenice. Neće biti stranačkog zapošljavanja, kaže premijer. Radna mjesta – od direktora do čistačice –ostala su stranačka prćija, govore fakti. Borimo se protiv korupcije, kaže premijer. Protiv njihove korupcije, dok naši i dalje kraduckaju, kaže običan čovjek, spreman da to prizna samo ako ima pogrešnu stranačku knjižicu.

Policija i pravosuđe su profesionalni i neovisni. Kaže. Zna se tko. A svi ostali koji nikako da dobiju pristup pravdi ne kažu ništa. Stenju i trpe.

Dragoslav Dedović

Dragoslav Dedović, DW

Bit će novih investicija, otvaraju se radna mjesta. Kaže. Gromoglasno najavljuje. Raskrčena je ledina za Belgrade Waterfront. Sve to čuva paramilicija. U ponekom srpskom gradu raščišćen teren za njemački lanac supermarketa. Ali građani nikako da uđu kroz vrata te virtualne samoposluge.

A čim se netko dokopa stranog radnog mjesta mora se prilagođavati ciparskim, azijskim, zapadnim, ruskim menadžerima. Neki od njih donesu u Srbiju svoje kulturne navike. Recimo, kada ste na bolovanju istaknu vašu sliku na crnu ploču i ispod napišu razlog odsustva. Hemoroidi. Ili nešto gore. Nema porodiljskog. Nema vikenda. Ideš na odmor kad ti kažu. Ponekad moraš kleknuti pred šefom. Ili da se, da prostiš, upišaš prije nego što ti odobre pauzu.

To je nama naša borba dala.

Zato su mediji u Srbiji tako značajni. Oni bi morali ukazivati na raskorak između propagandne političke projekcije i stvarnosti, a ne da budu ta projekcija. No vlast bi, obrnuto, da osigura monopol na medijsku režiju. Vučić, vrhovni krotitelj tigrova, zna kako se krote mediji. Sve po zakonu, kaže. Ako treba rastjerati šljam, asistira Šešelj.

Princip je poznat već skoro pet stoljeća. Protestanti i katolici su u Njemačkoj okončali svoj tridesetogodišnji rat dogovorivši se oko načela – cuius regio, eius religio! Čija je vlast na nekom teritoriju, toga je i vjera. Znači, Vučić jamio Vojvodinu, ima da svi javno ispovijedaju njegovu vjeru!

Da taj „šljam“ ne bi više uznemiravao građane pitanjima otkud fantomke na beogradskim ulicama, da ih ne uzrujava socijalnim problemima, ili, daleko bilo, da ne priupita sjeća li se premijer Pala. Da ne čačka mečku. Imate na televiziji reality šou. Žutilo. Što biste vi još?

Zato će i ovaj slučaj nježnog kundačenja, sve po zakonu, izgleda, s vremenom pasti u sveopću tranzicijsku amneziju, u bure bez dna koje guta naše pamćenje.

Neslužbeni vlasnik, direktor i glavni i odgovorni urednik „Europske Srbije“ (tako ćemo za ovu priliku nazvati konglomerat upodobljenih i uvlakačkih medija), skraćeno Glodur, previđa koliziju s načelima svojih uzora. S ovakvim postupkom prema javnom servisu, Merkelica ne bi opstala ni dan na vlasti. Ali Glodur ima naprednjački recept: kuneš se u Berlin, radiš kao Putin, blag si prema Kosovu.

Jedino što očekuje je zahvalnost.

Recimo, da mu skandiraju: Vučiću, Gloduru*!

* Ako se predsjednik Srbije može dativom umjesto vokativom obratiti ruskom predsjedniku – Predsjedniče Putinu / pravilno: Putine – smijem i ja stilski iskriviti srpsku gramatiku. Vučiću, Gloduru! Ljepše je nego – Glodure!

Preporuka uredništva