1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Priča dana

Vrijeme posta: u tijelu sve na nulu

Sve je više ljudi koji poste u razdoblju pred Uskrs. Suradnik DW-a Andreas Main nije baš vjerski zanesenjak, ali je ipak i on odlučio probati. U svom dnevniku je morao priznati: to je bila vrlo pametna odluka.

I ja to činim. Bez alkohola, bez kolača, bez čokolade. 45 dana, sve do Uskrsa. Na neko vrijeme sam prestao i jesti. Bez straha: nikoga se ovdje neće gnjaviti sa detaljima moga probavnog sustava. Ali tko jednog lijepog proljetnog dana odjednom prestane jesti, taj mora nešto učiniti što nije baš lijepo: isprazniti se i malo pomoći pri tome.

Bistra juha

Samo još bistra juhica

Drugi dan posta je bila katastrofa. Glavobolja bez kraja. Htio sam prekinuti, valjda nisam uzimao dovoljno tekućine. Dakle, prvih 48 sati nisu baš bili lijepi. Ali nakon njih je uslijedilo šest veličanstvenih dana.

Unaprijed sam sve kupio: malo soka, razne vrste čajeva, bistru juhu u vrećici. Time je za vrijeme posta otpalo mnogo toga što inače proždire vrijeme: kupovina, kuhanje, pranje posuđa. Odjednom sam imao mnogo vremena. U normalnim okolnostima, čim se probudim kao prvo zgrabim svoj iPad. Sad sam sjeo pred otvoreni prozor i jednostavno samo uživao u plavom proljetnom nebu.

Osjećam promjenu

Ovdje govorim o postu za zdravlje. Nešto što su milijuni ljudi učinili prije mene, čine i činit će. S različitim iskustvima. Oko posta se stvorila čitava industrija: knjige savjeta, klinike za dijetu i tako dalje. Ali i oni savjetuju da se prije posta konzultira s liječnikom. Djeca, trudnice, teški bolesnici ne trebaju postiti, kažu medicinari. Ne želim im proturječiti. Ja samo mogu reći: ovi dani su mi pomogli da promijenim, možda ne čitav život, ali svakako svoje potrošačke navike.

Treći dan: pravom asketu dostaje samo čaša vode. Meni ne: ja si dopuštam i sok, a luksuz je popiti svježi sok od povrća u novom veganskom kafiću u Berlinu. I to je mega-trend: veganski, organski, sirovo.

Posni obrok

Malo gljiva, mrkvica - i to mi je sasvim dosta

Sad svi savjetuju da si pri postu uzmete malo vremena. I ja sam to htio učiniti. Htio sam se usredotočiti samo na najosnovnije stvari i baš tad mi je došla velika narudžba iz redakcije. Dugačka radijska emisija s brojnim sugovornicima. Kao slobodni suradnik ne mogu reći "ne", osobito ako me i zadatak zanima. Ali napraviti takvu emisiju za vrijeme posta, povrh svih zadaća? Ipak sam pristao.

"Hoću li od gladi zaboraviti uključiti mikrofon?"

Tijelo koje posti je tako obuzeto duhom da sam sljedećeg jutra, od šest do osam sati prokopao čitav složeni dosje o temi emisije. Nakon toga sam sjeo za računalo i utipkao sažetak na četiri stranice. Još tri sata. Onda još poslao sugovornicima pitanja za razgovor i radio punom parom.

Zasjedanje njemačkog parlamenta

'Neću se valjda osramotiti pred političarima?'

Tog dana sam kao u transu radio skoro 15 sati, uglavnom kreativno, bez veće stanke. Do pola devet uvečer. Tako nešto mi ne uspijeva često. To je bio sedmi dan posta - s ekstremnim rezultatom.

Svih tih dana sam razmišljao: kad ću se slomiti? Hoću li izdržati? Hoću li 'puknuti' dok vodim intervju? Blebećem li gluposti? Smrdim li? Hoću li od gladi zaboraviti uključiti mikrofon? Hoću li zaboraviti postaviti najvažnije pitanje? Ništa od toga se nije dogodilo. Bio sam bistre glave i mog osmog dana posta, dok sam vodio razgovore u Bundestagu.

Devetog i desetog dana sam prekinuo post, ali sam jeo sasvim malo. Od onda su prošla tri tjedna i Uskrs je sve bliži - i kraj posta. Da se mene pita, mogao bi trajati još duže. Makar bi se drugo moglo očekivati, ne čeznem za njemačkim klasicima kao što je svinjsko pečenje ili kobasice. Ne veselim se pretjerano ni prvom pivu. U mojoj glavi se očito okrenuo prekidač. Moje prehrambene navike su se uopće promijenile. Trebaju mi male porcije, a da mi ništa ne nedostaje. Imam svoje zobene pahuljice, svježe gljive, malo mrkvice. Ništa mi ne nedostaje, bombe ugljičnih hidrata, pivo, vino. Od kraja najstrožeg dijela posta sam jedva okusio mesa. Više mi ne prija.

Kobasice i pereci

Zapravo, više mi ne nedostaje masna hrana

Manje je više

Objašnjenje trebaju dati medicinari. Jedna moguća interpretacija: moje tijelo nastavlja s lučenjem endorfina, kakvog sam doživio za vrijeme posta. Moj neurološki sustav se osjeća kao da je promijenio vrijednosti. Manje je više. Redukcija izaziva osjećaj zadovoljstva. To iskustvo se uklesalo u moj mozak.

Ovaj hvalospjev postu nije nikakav oblik samokažnjavanja, niti je cinizam prema onima koji gladuju jer nemaju što jesti. To je prije poriv za samoodržanje u jednom društvu koje živi u preobilju. Od kako postim, osjećam se bolje. Kupio sam si i nove tenisice i pomalo produžujem udaljenosti mog trčanja. U šest tjedana od Pepelnice sam izgubio šest kilograma.

Andreas Main

Autor ovog dnevnika posta, Andreas Main

Svjesno sam se uzdržavao hrane za vrijeme posta. I tu nisam usamljen. Tko malo posluša okolo, već nas je mnogo i vjerojatno će nas biti još više - također i zbog civilizacijskih bolesti zapadnog svijeta. Jedni se odriču alkohola, drugi mesa, treći slatkog.

Vrijeme posta, kršćanska tradicija duga 2.000 godina, očito dobro pristaje i u moderan svijet. Makar nisam pretpostavljao da ću doživjeti nekakvo prosvjetljenje, ipak mi je još jednom postalo jasno kako svjetske religije imaju vlastiti DNK koji može pomoći. Meni je osobno pomoglo, pritisnuti tipku za "reset". Moj operativni sustav se opet podiže. Vidjet ćemo, koliko će to potrajati.

Autor: Andreas Main

Prijevod: A. Šubić /

Odg. urednik: Anto Janković

Preporuka uredništva