1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Gospodarstvo

Vrijeme je za prave povišice!

Njemačka bilježi gospodarski rast - zaposlenici traže da konačno dobiju pravo povećanje plaća.

Na burzama već godinama imaju razloga za smijeh

Na burzama već godinama imaju razloga za smijeh

Proteklu deceniju i pol došlo je do snažne preraspodjele imovine među stanovništvom: Njemački je statistički ured izračunao kako je kupovna moć posloprimaca ostala ili ista kao još 1990. ili je čak lagano pala. S druge strane, rendite poduzeća porasle su nebu pod oblake. Rezultat je - bar za one koji Njemačku još uvijek smatraju zemljom socijalne pravde - upravo zastrašujući: prema najnovijim podacima, već preko 10 milijuna ljudi u zemlji živi ili u siromaštvu ili je neposredno ugroženo od siromaštva. Naravno, s obzirom da je siromaštvo relativna kategorija - to znači da svi oni raspolažu s najviše 60% prosječnog prihoda u Njemačkoj - ono još nije isto bijedi Afrike, Filipina ili Brazila. Ali i političari se slažu u tome kako su povoljni poslovni rezultati znak da i posloprimci trebaju dobiti malo više od kolača. Hubertus Heil, glavni tajnik socijaldemokrata: "Činjenica jest da gospodarstvo ponovno počinje brujati i ono što sada čini dobit u mnogim sektorima, mora se isplatiti i na platnim listićima kolegica i kolega."

Gotovo nitko ne niječe da posloprimci zaslužuju više

Načelno, i konzervativni političari nisu protiv da sada i radnici okuse malo više blagostanja iako, kao stručnjak za gospodarstvo CDU-a, Laurenz Meyer upozoravaju: "Moramo paziti da poduzeća koja si to ne mogu priuštiti, na primjer među obiteljskim tvrtkama, imaju mogućnost izbjeći plaćanje povišica."
Do sad je bilo uobičajeno da sindikat čitavog sektora zaključi sporazum - i za dobre i za loše tvrtke. Do sad se uglavnom cjenkalo oko tamo negdje 2% povišice - što je identično sa stopom inflacije - a i onda se obično odustalo od neke druge naknade, na primjer božićnice, tako da su radnici ostajali obično na istom. Sad se sindikati spremaju na to da žestoko posegnu u blagajne tvrtki: govori se o zahtjevima za povišicom od 8% pa i više. Poslodavci pak upozoravaju kako će to onda ugušiti ovaj polet koji se osjeća: cijena rada u Njemačkoj postat će viša i to će prouzročiti novi odlijev pogona i radnih mjesta u inozemstvo.

Zaposlenici bi sudjelovali u dobiti poduzeća

S druge strane i poslodavci i neki političari predlažu nešto sasvim drugo: da i posloprimci, u svojim platnim vrećicama, osjete dobit poduzeća. Norbert Röttgen iz CDU-a: "Ne radi se samo o tome da zaposlenici više zarade, nego to stimulira i motivaciju. Biti suvlasnik znači i drugo poimanje. Zato ta ideja, biti suvlasnik, nije samo važna iz materijalnog očišta nego iza toga stoji i ideja čitavog društva. To želimo ostvariti."
Ali, kao što je to obično u javnim raspravama - i gotovo u pravilu u javnim raspravama u gospodarstvu - mnogi govore upotrebljavajući slične pojmove, ali pritom misle sasvim različite stvari. Jer jedno je "gewinnbeteiligung" - sudjelovanje u dobiti, a drugo je "investlohn" - plaća od investicija. U toj raspravi jedni misle kako bi to značilo jedan dio plaća povezati s dobiti poduzeća. Drugi misle sasvim konkretno: dobit je povezana s investicijom, dakle novcem. Utoliko bi posloprimci trebali vlastite plaće staviti na kocku u nadi kako će im to donijeti veću dobit od puke povišice. Profesor Hans Josef Bontropp se zato ne čudi što takva inicijativa ne nailazi na oduševljenje ni zaposlenika ni sindikata: "U osnovi, želi se posloprimcima uvaliti dvostruki rizik: rizik za opstanak radnog mjesta i onda još i rizik za kapital. Ali se razgovara o tome na tako nepošten način, onda se može razumjeti stav sindikata."

Više plaće - poticaj ukupnoj potrošnji?

Ipak: politika se može i mora umiješati - ne na kraju, za državu su na kocki ogromni iznosi od poreza. Predsjednik socijaldemokrata Kurt Beck naglašava: "Primjereno povišenje nadoknada znači da će se povećati i kupovna moć posloprimaca i da će se ona konačno prilagoditi današnjoj razini. To do sada nije išlo i to znači da time dajemo podršku ukupnoj potrošnji."
Nedavno preminuli Nobelovac, američki ekonomist Milton Friedman nipošto se ne bi složio s predsjednikom njemačkih socijaldemokrata. Njegova stara teza jest da je za ukupno gospodarstvo potpuno svejedno hoće li si jedna osoba kupiti jedan zlatni Rolex ili njih stotinu nekakav jeftini sat. Da li je to tako - o tome može imati svatko svoje mišljenje i samo pretpostavljati, koliko bi takva mjera uticala ne samo na volumen novca u optjecaju nego i - kao podjednako važnu kategodiju - na brzinu kojim taj novac cirkulira.