Vrhunska glazbena poslastica u Bonnu
11. rujna 2008
DW: Zašto ste se odlučili prihvatiti tog izazova - izvođenja svih devet simfonija u četiri dana?
KURT MASUR: To nije ideja od jučer ili prekjučer. To nije ni samo radi Bonna, to želim već duže vrijeme. Uvijek kad se priča o Beethovenu, ljudi koji misle da su muzički obrazovani kažu:"'Da, naravno, riječ je o velikom skladatelju i to je...hm..." i zapnu. Jer kad idu u detalje, shvaćaju da se Beethoven često smatra nekim sredstvom koje se konzumira zbog užitka, da je on očito reduciran na interpretatora ideja Francuske revolucije, s lavljim likom i borbenom grimasom i da je njegov smisao za humor očito bio skroman. A moj cilj je upravo naučiti ljude da je on sa svojom prvom simfonijom počeo tako....drsko. Kod njega su sve neki prijelazni akordi. Shvaćanje i upoznavanje ovog skladatelja nam pokazuje koliko nam važnih stvari njegova djela imaju za reći.
Kako ste koncipirali ovaj ciklus? Postoji li nekakav luk?
Naravno da postoji luk. Kada odlučite jednu, dvije, tri simfonije izvoditi u jednu večer, riječ je o malo zahtjevnijoj stvari, no prve dvije su nešto kraće, a u trećoj je Beethoven stvarno uspio ostvariti jednu osobnu formu simfonije. I to je ono što sam htio ovim primjerom pokazati. Onaj tko je sjedio te večeri u gledalištu stvarno je mogao shvatiti kako humor, lakoća i poezija prve više nemaju veze s trećom simfonijom. I humanističku poruku treće koja je, kao što znamo, bila posvećena Napoleonu, a koju je Beethoven kasnije gnjevno rasparao jer se nije mogao identificirati s jednim carom koji tlači ljude. Ključno pitanje za mene je: kolika je naša obaveza kao izvođača prema slušatelju koji nije prethodno dva sata iščitavao programsku knjižicu, koji se lijepo, najčešće na brzinu, obukao i došao na koncert da bi već u prvom taktu osjetio duh glazbe koju sluša? Moram reći da ja imam jedan fenomenalan orkestar. Tijekom priprema smo na probama bili na rubu iscrpljenosti jer Beethovenove simfonije nije tako lako svirati, ne mogu se lako svirati, nego ozbiljno. I humor se mora ozbiljno shvatiti, moraš biti brz da možeš pratiti Beethovenove iznenadne promjene raspoloženja. To je ono što moramo prenijeti publici, inače će reći, ah, taj starkelja Beethoven, sve to već dobro poznajemo.
Otkrivate li kod Beethovena i danas još nešto novo?
Uvijek iznova. To se nekad događa i preko grešaka u čitanju muzičara koji mi onda dolaze s pitanjima. I onda im kažem: "Vidiš, to mi nikada prije nije upalo u oči." To su nekada sitnice koje, međutim, kod određenih prijelaza igraju vrlo važnu ulogu.
Život kroz simfonije
Kako se danas Beethoven može objasniti ljudima? Je li to uopće moguće?
Beethovenova glazba je tako mnogostrana i višeslojna - zapravo da nema ljudskog osjećaja koji on nije izrazio u svojoj glazbi. Bez obzira gdje pogledali - bilo to u "Bijesu zbog izgubljenog groša" ili "Za Elizu", ili u svim onim malim komadima za koje se zna da su bili prigodne skladbe, samo da bi se dodvorio nekoj lijepoj djevojci ili gospođi - jer je, znamo, cijeli život bio zaljubljen. A tragedija njegovog života bila je da je, dok je skladao drugu simfoniju, shvatio da gubi sluh. Tada je napisao "Heiligenstädter Testament": "O, vi ljudi, koji me smatrate surovim ili neugodnim, želim vam samo reći da patim". A drugi zaključak koji se može izvući je iz pisma "besmrtnoj ljubavi", oproštajnog pisam jednoj ljubavnici za koju mi danas slutimo da je bila jedna od dvije s kojima je imao kontakt u Čehoslovačkoj. To pismo nikada nije poslano, ali postoji kao dokument. I kada sam ja sada sa svojim orkestrom u Parizu izvodio osmu simfoniju, rekao sam im: "Gledajte, Beethoven je napisao prvih osam simfonija u razdoblju od nešto više od 10 godina. A nakon tog pisma nije 10 godina napisao veće orkestralno djelo - tek onda 'Missa solemnis' i onda Deveta. I moramo zamisliti kako se osjećao čovjek koji u to vrijeme stvarno više ništa nije čuo." On je dirigirao praizvedbu, ali iza njega je morao stajati netko koga su orkestar i zbor mogli pratiti, jer je Beethoven potpuno izgubljen stajao pred njima, potpuno bez kontrole. Riječ je o čovjeku koji je uspio na kraju svog života još napisati jednu poruku za čovječanstvo. I to ne neku oproštajnu simfoniju poput Šeste Čajkovskog, već je zadnja poruka ovog bolesnog, usamljenog, jadnog čovjeka čovječanstvu "Radost divni dar Božanstva". To je veličina!
Njemački dirigent Kurt Masur rođen je 1927. u današnjem Brzegu (Poljska) i studirao je klavir, skladanje i dirigiranje u Leipzigu. Živio je i radio veliki dio svog života u istočnoj Njemačkoj. 1991. je naslijedio Zubina Mehtu na mjestu muzičkog direktora Njujorške filharmonije. 2000. je postao šef-dirigent Londonskog filharmonijskog orkestra i na tom mjestu je bio do 2007. Dobitnik je nagrade Wilhelm-Furtwängler za 2008. godinu. Njome se od 1990. odlikuju izvanredna ostvarenja na polju klasične glazbe.