"Vratite nam našu granicu!"

Ured gradonačelnice slovačkog mjestašca Slovenské Darmoty, Denise Arve -Iove se otvara točno u osam sati. Na golemom pisaćem stolu stoje dva prijenosna računala i na zidu vise zastava Slovačke pored zastave Europske unije. To mjesto broji jedva šestotinjak stanovnika i smješteno je na idiličnim obroncima uz rječicu Ipel na samom jugu Slovačke.

S onu stranu Ipela je Mađarska, ali granice više nema. Nekadašnji granični prijelazi su zapušteni (naslovna fotografija), a danas iz Mađarske dolaze samo problemi: "Beskućnici od tamo prijeko dolaze u naše selo, pijanče i često stvaraju nerede. To prije nismo poznavali. Naravno, uvijek je bila poneka krađa, ali sad je kriminal uvelike porastao. Žrtve su kod nas prije svega stariji ljudi."

U slovačkom selu stoji tek malena trgovina i poslovi tamo idu loše. Otkako se na drugoj, mađarskoj strani otvorilo golemo samoposluživanje otvoreno čitav dan i noć, jedva da još tko zalazi u tu trgovinu. Jer, "preko" je jeftinije, izbor je mnogo veći, ali Bohuslav i dalje ostaje vjeran seoskoj trgovini.

"Prokleta Europska unija!"

Uopće, ovaj 56-godišnjak je uvjeren kako je nestankom granice sve postalo još samo gore: "I mene su već opljačkali. Zatekao sam lopove u mojoj vrtnoj kućici i onda su me pretukli. Svi ljudi ovdje žive u strahu, svatko se zaključava u svojoj kući. Prokleta Europska unija, granice bi se trebale opet nadzirati!"

Slično je i u drugim mjestima uz granicu. Nešto manje od sat vremena traje vožnja po brežuljcima uz granicu do Šiatorske Bukovinke. Tamo nam gradonačelnik Juraj Badinka otvara rešetku na vratima goleme, trokatne zgrade bivše carinske ispostave. Tamo su do kraja 2007. bili granični policajci i njihove obitelji.

Danas pak žbuka otpada sa zidova, a zgrada propada: "Dobili smo tu zgradu od države besplatno, ali otada ima samo problema. Već i troškove energije za ovu zgradu si naša mala općina uopće ne može priuštiti. Zapravo smo planirali iz ovoga napraviti hotel, ali nema novca za građevinske radove."

Svi snovi su raspršeni

Na podovima još stoji zeleni linoleum, prepun izmeta od štakora i prljavštine. Usprkos razbijenim prozorima smrdi po ustajalom zraku. Jedina atrakcija sela je srednjovjekovni dvorac na obližnjem brežuljku.

Ali svi snovi o turističkom raju su već odavno pokopani: "Sasvim na početku smo imali tri, četiri zainteresirana investitora. Ali onda je došla gospodarska kriza i danas više nikoga to ne zanima. Zgrada je ostala samo teret za nas i možemo se samo nadati da više ne moramo i plaćati za nju."

I u Velke Kosihy su, nakon nestanka granice, imali velikih planova. Od njih nije ostalo ništa, makar zgrada tamošnje granične ispostave barem nije prazna. U podrumu je lokalna omladina improvizirala nešto kao studio za fitnes i okuplja se gotovo svake večeri, ali u ostalom dijelu zgrade žive radnici - iz Rumunjske. Zapravo, i ti radnici ne rade u Slovačkoj, nego u tvornici kablova u susjednoj Mađarskoj.

I tamo je predsjednik mjesne zajednice Lajoš Čoka razočaran Europom i nestankom granica: "Sve ima i svoju mračnu stranu. Mnoge stare tvrtke su bankrotirale jer prije je barem svatko imao nekakvo radno mjesto. Tada, nakon raspada socijalizma '89. sam bio uvjeren kako će nam najkasnije za dvadeset godina biti znatno bolje. Ali na žalost, to se nije ispunilo."