1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Priča dana

Vraćanje risova u njemačko gorje

Prije dvije godine u njemačkom gorju Harzu u šumu je pušteno 17divljih mačaka - risova uzgojenih na sigurnom terenu zoološkog vrta.

default

Tamošnji zaštitari okoliša htjeli su ponovo u svojim šumama koje su proglašene Nacionalnim parkom imati životinju koja je tu prirodno obitavala do pocetka 19 stoljeca, dok covjek nije ustrijelio i posljednjeg risa 1818. Projekt je proveden uz potporu Donjosaskog ministarstva za poljodjelstvo i okoliš, ali su se pojavile kritike. Jer, vracanje risova u šume nije provedeno po medunarodno prihvacenim pravilima.

Iznad donjosaskog mjesta Clausthal-Zellerfelda kroz gustu borovu sumu gorja Harza probija se biolog Ole Anders. On je u u potrazi za tragovima risova, te najvece europske macke prepoznatljive po siljastim usima koje na kraju rese prameni crnih dlaka. Risovi tek u posljednje cetiri godine ponovo zive na tom podrucju, prica Ole Anders: "Godine 2000. na tom smo podrucju nastanili ukupno 17 risova i vec smo dvije godine kasnije mogli dokazati da je prvi puta bilo i mladuncadi. Ovdje u Harzu! To je zaista nesto posebno! Istina, tocan broj podmlatka nije nam poznat, moramo takodjer priznat da ne znamo koliko ih je prezivjelo, ali pretpostavljamo da je prema nasim procjenama pet malih risova uspjelo stasati."
Ocjena Olea Andersa vrlo je hrabra, ako se ima na umu da se o sudbini mladuncadi isto tako malo zna kao i o sudbini odraslih risova koji su ponovo nastanjeni na tom podrucju. Za utvrdjivanje tocnog broja populacije risova u donjosaskom Nacionalnom parku Harz ne koristi se medjunarodno priznata radiotelemetrija. Drugim rijecima, niti jedan ris ne nosi oko vrata signalni uredjaj pomocu kojeg bi se registrirale vazne informacije o njegovom zivotu u slobodi. Ulrich Wotschikowsky, suradnik bavarske ekoloske organizacije "Udruga za zastitu zivotinjskih vrsta i prirode" kritizira da suradnici Nacionalnog parka Harz ignoriraju medjunarodno priznate standarde koji se u takovim okolnostima obavezno koriste: "Dakle, ne znam niti jedan propis koji je u Harzu uopce primjenjen. Prve propise izdao je "World Wild Fund" 1976. godine, oslanjajuci se na rezoluciju simpozija koji je prethodno odrzan u Rimu, a na kojem su dogovorena nacela o vracanju divljih zivotinja na njihova iskonska podrucja. Samo je po sebi razumljivo da se takve projekte mora znastveno pratiti, a metoda kojom se takav posao obavlja je radiotelemetrija."
Zahvaljujuci toj metodi risovi su u medjuvremenu jedna od najbolje istrazenih zivotinja - velikih sisavaca u Europi. Najveci udio u tom poslu imali su biolozi koji su istrazivali u Svicarskim Alpama i u Jurskom gorju. "Od onda znamo da svaki ris zaposjeda deset puta vece podrucje od onoga sto smo mi prvotno pretpostavljali. Osim toga saznali smo mnogo vise o kolicini i vrsti njegove ishrane, ustanovili smo da on preferira srnetinu. Nekada se takodjer tvrdilo da te zivotinje ubijaju divljac, ali da je uopce ne pojedu potpuno, sto medjutim nije istina. Ris gotovo u potpunosti pojede ulovljenu zivotinju. Novija su istrazivanja takodjer pokazala kako se populacije risova sire, zatim je utvrdjeno da mladi risovi odrzavaju kontakt sa svojim starim coporom koji su napustili. A takodjer se ustanovilo da velik broj mladuncadi ne uspijeva prezivjeti," objasnjava Ulrich Wotschikowsky.
Zainteresirani promatrac postavlja si dakako pitanje ne bi li se ove spoznaje mogle primjeniti i u Nacionalnom parku u Harzu? Ocito ne! Direktor parka, Wolf-Eberhard Barth, i dalje odbija zivotinje opremiti signalnim uredjajima: "Da, izvrgavani smo ostrim napadima razlicitih strucnjaka. Danas se nacelno zastupa misljenja da se takvi projekti moraju pratiti telemetrijom. Ali, ako u Harzu zelite primjeniti telemetrijsku metodu onda su Vam potrebni ne samo suradnici i oprema, nego ti suradnici moraju dobiti i odgovarajuce radne ugovore, pa makar i vremenski orocene, i pod takvim uvjetima vrlo brzo prekoracujete svotu od recimo milijun eura. Ali, mi raspolazemo s vrlo skromnim finacijskim sredstvima. Osim toga rekli smo si: `Hajde, pokusajmo projekt izvesti na ovaj nacin.`"
Vaznija je praksa od teorije - tako glasi nacelo direktora Bartha.
Informacije o risovima biolog Ole Anders zbog toga i dalje nece dobivati pomocu elektronskih odasiljaca nego ce se morati olanjati na konvencionalna sredstva - pronalazenje tragova u snijegu i slicno: Biolog donjosaskog nacionalnog parka unatoc tomu zadovoljno prica:
"Ovoga smo puta utvrdili tragove sest do osam risova. Taj broj vrlo vjerojatno odgovara stvarnom broju trenutne populacije u nasem parku prirode. Iako postoji mogucnost da smo nekoliko zivotinja i `previdjeli`."
Koliko su netocne takve metode prebrojavanja pokazuje i cinjenice da je nedavno jedan ris iz Harza vidjen cak 40 kilometara sjeverno u blizini grada Braunschweiga. Cini se da su risovi tog nacionalnog parka odusevljeni "putnici". (Lutz Reidt)