1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Gospodarstvo

Vraća li se bankarska kriza?

Kadgod neka banka u Europi zapadne u ozbiljne nevolje, sablast krize ponovno podiže svoju glavu. Je li to samo širenje panike ili moramo dugoročno živjeti pod Damoklovim mačem?

„Banco Espritio Santo – glasine o stečaju u Portugalu”, “Novi bankarski skandal u Bugarskoj”, dva su novinska naslova objavljena prošlog tjedna. Gdjegod u Europi jedna banka zapane u poteškoće, kriza navodo nije daleko. U slučaju bugarske “Corp-Bank” je vlada priopćila kako će zbog spasa banke morati napraviti novo zaduženje i pozajmiti oko milijardu eura.

„Takvih slučajeva će biti i ubuduće“, uvjeren je Andreas Dombret, član Upravnog odbora Njemačke savezne banke koji kaže :„To se uopće ne može isključiti. Naprotiv“. Ako jedna zemlja, kao što je Bugarska, inače najsiromašnija u EU, pravi tako velike dugove, onda će to utjecati na čitavo gospodarstvo te zemlje. U tom slučaju ta članica EU mora korigirati svoje ciljeve o budžetskom deficitu. Planirano je da to bude 1,8 posto, međutim, sada bi to moglo iznositi i više od tri posto bruto domaćeg proizvoda.

Usijano raspoloženje

„U trenutnoj financijskoj klimi, kada su u SAD i EU kamate najniže u povijesti, lako može doći do nepravilnosti u bankarskom sektoru“, kaže Dombret. „Mješavina niskih kamata i inflacije s visokom likvidnošću vodi prema tome da se se na financijskom tržištu ponovno krene u lov na dobit“, pojašnjava Dombret. U tako usijanoj situaciji se povećavaju kriminalna djela kao što se može vidjeti na slučaju bugarske banke ili može doći do zakazivanja menadžera koji banku mogu dovesti u tešku poziciju.

Andreas Dombret, član Upravnog odbora Njemačke savezne banke

Andreas Dombret, član Upravnog odbora Njemačke savezne banke

Glasine da jedna banka ima poteškoće može tu instituciju dovesti u nezavidnu poziciju. Naime, mnoge štediše, strahujući od gubitka ušteđevine, žele odmah podignuti novac, što banka u pravilu nije u mogućnosti realizirati, tako da dolazi do insolventosti. Ekonomski stručnjak sa Sveučilišta u Kölnu, Thomas Hartmann-Wendels, kaže kako kod banaka uvijek postoji opasnost od „zaraze“. „Ako jedna banka ostane na cjedilu, povjerenje u druge banke je često poljuljano. Ili, recimo, da su banke međusobno uzimale kredite i na taj način došle u teške pozicije. To su učinci sustava koje, kao takve, u realnom gospodarstvu ne poznajemo“, kaže Hartmann-Wendels.

Nada u bankarsku uniju

Zbog aktualnih turbulencija se bugarska vlada odlučila uključiti u europsku bankarsku uniju. Ministri finacija eurozone na taj način žele regulirati odnose s posrnulim bankama. U prvom planu je ipak pitanje odgovornosti, tako da štetu ne moraju uvijek plaćati porezni obveznici. Prije nego zaživi bankarska unija u 128 najvećih europskih banaka će biti provjereno stanje i proveden tzv. stres test.

Je li precijenjen strest-test ?

Andreas Dombret, član Upravnog odbora Njemačke savezne banke, kaže da ako neka banka i položi stres-test, i dalje postoji mogućnost da zapadne u poteškoće. „I dalje je pitanje što analitičari traže“, kaže Dombret i navodi usporedbu iz medicine: „Ako radite pretragu virusa, onda ne tražite sve viruse koji postoje. Pretraga se koncentrira na onaj čije postojanje je najvjerojatnije“.

Hartmann-Wendels također upozorava da se ne precjenjuje stres-test. U pojedinim slučajevima rezultati nisu dali očekivane rezultate: „Sudjeluje veliki broj analitičara koji stavljaju banke pod povećalo i koji tamo okreću svaki kamen. Na kraju ne mogu adekvatno obraditi veliki broj podataka, pa se zbog vremenskog ograničenja vrate na paušalne pretpostavke i pojedinačno i nepotpuno promatranje situacije u svakoj banci“.

Prof. Thomas Hartmann-Wendels

Thomas Hartmann-Wendels: „Ako jedna banka ostane na cjedilu, povjerenje u druge banke je često poljuljano"

Tko je ustvari "too big to fail"?

Mora li jedna banka po svaku cijenu mora biti spašena? Andreas Dombret podsjeća da su menadžeri banaka dio našeg tržišno-gospodarskog sustava. U temeljne principe tržišne ekonomije pripada da se poduzetnici i banke, ako nemaju uvjerljivog poslovnog modela, isključe s tržišta. Zbog toga je on mišljenja da banke mogu i propasti.

Međutim, prije toga mora biti definirano koja banka i pod kojim uvjetima je "too big to fail". Dakle, što za sustav znači propast te banke. Dombert i dalje čeka na „uvjerljivo rješenje tog pitanja“: „Ne bi smjeli biti ovisni o pojedinim velikim, međunarodno umreženim bankama, koje imaju potencijal ucjenjivati društvo jer su jednostavno velike“.

Šta ako neka banka, koja se i i dalje bude smatrala „"too big to fail", ipak ode u stečaj? Moraju li u tom slučaju u pomoć priskočiti porezni obveznici? Andreas Dombret nije zabrinut i ukazuje na redoslijed odgovornosti koje su propisane u bankarskoj uniji. U tom slučaju prvi „plaća vlasnik banke, nakon toga njezini vjerovnici, dok su porezni obveznici na kraju“.

Nejasno je međutim koliko brzo se može doći do tog kraja. Hartmann-Wendels je u svakom slučaju skeptičan: „Mislim da države nikada neće ne ispuniti obvezu ako zaista dođe do masovne krize koja bi mogla pogoditi više banaka“.

Preporuka uredništva