Voodoo - kult crnih pijetlova i ljudoždera?

55 posto stanovnika Haitija su katolici, 15 posto baptisti dok ostatak pripada manjim kršćanskim zajednicama. No, kako kaže dr. Matthias Pöhlmann iz Njemačke protestantske centrale za pitanja svjetonazora u Berlinu, - uz kršćanstvo je ovdje zastupljen i Voodoo kult: „Voodoo je zapravo jedna afroamerička religija. Potječe iz Benina a na Karibe pa tako i na Haiti je stigla u prvoj polovici 18. stoljeća. Robovi koje su tada iz Afrike dovodili na ovo područje, sa sobom su donijeli i svoja religiozna uvjerenja – a to je bio Voodoo kult.“

Voodoo je danas najrašireniji na Haitiju, u Dominikanskoj republici i u američkoj saveznoj državi Louisiani. Do 1840. godine ovaj je kult na Haitiju bio čak i državna religija. Kasnije je tijekom kršćanskog misioniranja bio zabranjen što je rezultiralo time da su se afrički bogovi, vjerovanje u duhove kao i kult štovanja predaka, spojili, odnosno, identificirali s katoličkim svecima.

Rituali crnih pijetlova

U središtu religioznih rituala stoji takozvani – rad s bogovima, odnosno, duhovima ili pretcima, već prema tome. U selima ali u gradovima postoje centri oko pojedinih svećenika specijaliziranih za određene rituale. Neki su eksperti incijacija, drugi pak za žrtvovanja i razne svečanosti, treći su stručnjaci za predviđanje budućnosti ili liječenje biljem. Pri tome koriste bubnjeve, zvona, kredu u svim mogućim bojama, nož, duhan, crvene i crne kokote, biljke kao i krv volova.

Pripadnici Voodoo –a vjeruju da postoji jedan glavni bog stvoritelj. Vezu između njega i ljudi stvaraju razni duhovi, takozvani Lohas i to tako da primjerice za vrijeme neke ceremonije, određeni duh uđe u tijelo neke osobe. „To je ono što bismo mi nazvali transom. Cilj ovakvih rituala je izražavanje poštovanja, odnosno, obožavanja dotičnog duha od strane čovjeka kao i donošenje darova. U biti je riječ o njegovanju partnerskog odnosa između ljudi i duhovnog svijeta“, kaže dr. Matthias Pöhlmann.

Pomoću medija i do zdravlja

Neki se rituali smiju sprovoditi samo u određenim centrima oko nekog svećenika, drugi pak samo na mjestima posvećenim nekom duhu. Neki se smiju prakticirati posvuda i svatko ih smije vidjeti. No, ima i tajnih rituala čiji je primjerice cilj – daljni razvoj neke osobe – njih smije sprovoditi samo izuzetno sposobni mediji.

Obično se ritual sastoji od tri djela. Nakon uvodne ceremonije, u kojoj posebnu ulogu igra Legba, znači, duh čuvar, slijedi drugi dio u kojem bogovim, pretci ili duhovi takoreći preuzimaju tijelo medija. „Medij tada od njih prima poruke i daje ih onome kome je potreban savjet. Ponekad se ovakvim ritualima mogu pokrenuti i procesi ozdravljenja“, kaže dr. Matthias Pöhlmann.

Nerazumjevanje i zloupotreba

Voodoo je sve do danas u velikoj mjeri uspio zadržati svoju ekskluzivnost u smislu da je „bijelcima“ u pravilu zabranjen pristup prilikom održavanja rituala. Stoga na neki način i ne čude predrasude na Zapadu da je riječ o „religiji zla“ u kojoj se žrtvuju ljudi, postoje kanibali, prakticiraju opasni i mračni rituali s takozvanim Voodoo lutkama.

No, s druge pak strane postoje i zloupotrebe naročito dobro primjetne vidljive primjerice u američkoj filmskoj industriji gdje su na osnovu predodžbe voodoo rituala nastao zaseban horor žanr. Proces objektivnog, etnološkog suočavanja i proučavanja ove religije započeo je još u pedesetim godinama, no očigledno, traje i dan danas.

Autor: Peter Kolakowski / Željka Telišman

Odg.ured: Nenad Kreizer