1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Politika

Vojni objekti: Razvojni planovi ili razvojne iluzije?

Diljem bivše Jugoslavije razasute su tisuće vojnih objekata nekadašnje Jugoslavenske narodne armije (JNA). Države-nasljednice pokušavaju ih dva i pol desetljeća, uglavnom neuspješno, privesti civilnoj svrsi.

Samo u Hrvatskoj postoje 392 objekta koje je Ministarstvo obrane proglasilo neperspektivnim, uz dodatnih 358 već predanih Državnom uredu za upravljanje državnom imovinom (DUUDI). Krajem srpnja DUUDI je pokrenuo akciju "Projekt 100" čiji je cilj staviti u javnu ili komercijalnu funkciju stotinu nekretnina u državnom vlasništvu.

Međutim, "ideja da je na bivšoj vojnoj imovini moguće zaraditi ili privući lukrativne investicije preko noći uglavnom spada u razvojne iluzije utemeljene samo u imaginaciji političara", upozorava Kruno Kardov, sociolog sa zagrebačkog Filozofskog fakulteta.

Kruno Kardov

Kruno Kardov

„Riječ je o dugotrajnom procesu koji i u drugim zemljama traje po desetak godina. Samo planiranje često zahtjeva par godina. Treba uključiti jedinice lokalne samouprave, nevladine organizacije, investitore te ministarstva obrane, zaštite okoliša i kulture. U Hrvatskoj do sada gotovo uopće nije bilo koordinacije tih tijela, a čitav proces tekao je netransparentno“, kaže za Deutsche Welle Kardov, koji je za Centar za mirovne studije provodio projekt "Public interest - not for sale" ("Javni interes nije na prodaju") s naglaskom upravo na bivšim vojnim objektima. Kao primjer loše koordinacije navodi zgradu bivše Vojne bolnice u zagrebačkoj Vlaškoj ulici. Grad Zagreb i država planirali su tamo smjestiti više srednjih škola, no tek nakon višegodišnjeg planiranja i rješavanja vlasničkih odnosa nadležne su službe utvrdile da nekretnina zbog prometne buke i građevinskih standarda uopće nije pogodna za obrazovne institucije.

Velik je problem i neodgovarajuća infrastruktura.

„Ti objekti nisu građeni za civilne svrhe i zbog toga su često prometno izolirani. Novi kampus na zagrebačkom Borongaju, u prostorima vojarne, uopće nije bio povezan s javnim prijevozom. Bivši vojni objekti su - ovisno o potrebama lokalne zajednice te interesu investitora - prikladni i za komercijalne i za javne svrhe, ali često je prije svega potrebno veliko javno ulaganje. Investitori radije investiraju u "greenfield investicije", a ovdje je skoro uvijek nužno dio građevina srušiti ili konzervirati“, dodaje on. U Njemačkoj i drugim zemljama, navodi, radi se po slijedećem modelu: država ili javne agencije s određenim ulaganjem podigne vrijednost neperspektivne imovine i potom je proda za višestruko uvećan iznos.

Bivša vojarna u Vlaškoj ulici u Zagrebu

Bivša vojarna u Vlaškoj ulici u Zagrebu

„Hrvatska se u proces sređivanja državne imovine upustila u pogrešno vrijeme i iz pogrešnih razloga. Najveća opasnost sastoji se u tome da te objekte rasprodamo pod pritiskom činjenice da se državni proračun nalazi u ekonomskoj krizi“, zaključuje sociolog.

Primjer neiskorištenosti potencijala je otok Vis. Tijekom postojanja Jugoslavije visoko militariziran i za turiste zatvoren otok bio je dom više tisuća vojnika, smještenih u tridesetak - danas uglavnom zapuštenih - objekata. „Riječ je o ogromnom potencijalu. Velik dio objekata trebalo bi komercijalizirati. Znači nam svako radno mjesto“, kaže za Deutsche Welle Stipe Vojković, predsjednik viškog Gradskog vijeća iz nezavisne liste. Kao loš primjer navodi primjer vojarne i zemljišta u Zlopolju. Postoji zainteresirani investitor koji namjerava uzgajati ljekovito bilje, ali zbog nesređenosti odnosa s državom od toga za sada - nema ništa.

Na Visu se ipak nalazi i par primjera uspješne prenamjene - uglavnom u javne svrhe - poput viškog i komiškog Doma kulture te nogometnog igrališta unutar kompleksa vojarne Samogor. Danas na utakmice dolaze stotine ljudi, što je uvelike oživilo zajednicu, a naročito mnogo znači viškoj djeci.

Stipe Vojković

Stipe Vojković

Lokalne vlasti u pravilu uopće nisu spremne dozvoliti participaciju građana prilikom odlučivanja što s vojnim objektima. „Odluke se donose u usko političkim krugovima, bez ikakve javne rasprave“, tvrdi Dušica Radojčić iz udruge "Zelena Istra". Poluotok Muzil, veličine četvrtine Pule, tako su gradske vlasti namjeravale uglavnom komercijalizirati u sklopu projekta "Brijuni rivijera", dok građani od tog ne bi imali mnogo. Vojarna "Karlo Rojc" danas funkcionira kao kulturni centar s mnoštvom događanja u kojem djeluje više desetaka udruga. „Ali, da nije bilo incijative građana, koji su sami zauzeli taj prostor, od toga ne bi bilo“, kaže Radojčić – „baš ništa“.

Nedostaje političke imaginacije

U Srbiji je prodaja imovine nepotrebne Vojsci Srbije započela 2006. godine. Vladin "Master plan" predvidio je prodaju 531 kompleksa čija se vrijednost procjenjuje na preko milijardu eura. Do danas ih je preuzeto sedamdesetak.

Dusica Radojcic

Dušica Radojčić

„Najčešći model uključivao je razmjenu s lokalnim samoupravama koje su za uzvrat vojsci davale stanove. Procjenu vrijednosti vrši Poreska uprava i ona po pravilu nadilazi realnu vrijednost i mogućnosti općina, pa tako ovi objekti - koji su nerijetko u gradskim središtima - i dalje stoje prazni“, kaže nam aktivist Marko Aksentijević iz beogradske nevladine organizacije "Ministarstvo prostora". Dodaje da se vojna imovina percipira isključivo kao ekonomski resurs, osim u slučaju novosadske vojarne "Arčibald Rojs", koju su krajem 2011. na par mjeseci okupirale nevladine organizacije i aktivisti. Vojarne s komercijalnom vrijednošću, poput niških "Bubanjskih heroja" pronalaze privatne investitore, ali tek pokoja lokalna samouprava, poput Užica ili Valjeva, otkupljuje imovinu sa idejom prenamjene u javne svrhe.

Bivša kasarna na Visu

Bivša vojarna na Visu

„Ali i tu u velikoj mjeri izostaje dijalog s građanima. Veliki dio objekata nalazi se van gradskih centara, gdje će se teško naći investitori, a ipak s velikim potencijalima da ožive sredinu u kojoj se nalaze. Ipak - kao i u većini drugih stvari na ovim prostorima - nedostaje političke imaginacije“, zaključuje on.