Vodo moja prijeđi kod dugoga

Kod poplave 2002. se još nekako moglo razumjeti da je nabujala Laba iznenadila svojim vodostajem - makar se izlila i samo par godina ranije, 1997. I sad ove, 2013. opet gledamo poplavljene gradove, čitava područja pod vodom i očajne stanovnike koji prazne vodu iz svojih kuća. Zar ništa nije učinjeno i zar se ništa nije naučilo?

Jürgen Stamm, profesor za protok rijeka Sveučilišta u Dresdenu nas ispravlja: prirodnim katastrofama se ne može upravljati, ali posljedicama takvih katastrofa - može. Novcem, političkom voljom i upornošću političara. Jer, makar se laicima sve čini slično, mnogo toga je različito između ove i poplave 2002.: "Nakon te poplave je pokrajina Saska izradila 47 zaštitnih planova protiv poplava, sa više od tisuću pojedinih mjera zaštite."

Pojačani su nasipi, neki su više odmaknuti od rijeke da se rijeka ne zadržava pred njihovim temeljima, određena su područja za planirano natapanje... U tom razdoblju je pokrajina uložila oko milijardu i tristo milijuna eura kako bi spriječila najgore kad opet vodostaj počne rasti.

Voda ide dalje

Ali - opet je Grimma poplavljena, opet je voda u središtu Dresdena i usprkos tome se, nizvodno uz Labu, moralo evakuirati u pokrajini Sachsen-Anhalt čak 23 tisuće ljudi. Zapravo, ukazuje profesor - upravo to i jest problem: "Da su pokrajine nizvodno uz Labu sad dobile tolike vode je i rezultat uspješnih mjera u pokrajini Saskoj." Jer, u Dresden jest ušla voda, ali je glavnina vodene mase ipak zaustavljena - i prošla je dalje. Ali onda se u Magdeburgu Laba nije mogla zaustaviti.

Jer, makar rijeke ne poznaju niti državne granice, za mjere zaštite od poplava su u Njemačkoj nadležne - pokrajine. One ih planiraju, uglavnom plaćaju i makar se u načelu trebaju međusobno dogovoriti o mjerama, takvi dogovori su prije iznimka nego pravilo. Winfried Lücking, stručnjak za riječne tokove organizacije za zaštitu okoliša BUND navodi jedan upravo drastičan primjer takve ne-suradnje: Laba kod Wittenbergea.

"Na istočnoj strani su tamo brane koje je izgradila pokrajina Brandenburg - i koji su 80 centimetara viši nego brane na zapadnoj strani koje je gradila pokrajina Sachsen-Anhalt. Sad si možete zamisliti, na koju stranu će voda odlaziti." On i organizacija za zaštitu okoliša traži da te mjere konačno postanu zadaća čitave Njemačke - i da se onda nađu logične i trajne mjere.

Zašto da gledam u zid - za korist susjeda?

Jer, umjesto da se rijeke sve više obuzdava nasipima, oni se moraju udaljiti od rijeke i ostaviti područja koja će, ako zatreba, biti poplavljena. Mora se prestati i sa tim zatvaranjem tla - betonom i asfaltom po gradovima i selima, što znači da onda i svaka kapljica kiše na koncu ne dospije u rijeku. I poljoprivreda se mora vratiti prirodnim načinima obrade tla, jer na koncu - poplava je bilo od pamtivijeka i ipak su ljudi tamo živjeli.

Profesor Stamm se naravno slaže kako je problem nadležnosti, ali i ukazuje kako je to propisano Ustavom - i kako se tu ne mogu preko noći mijenjati pravila. S druge strane, priznaje i kako u mjerama zaštite od poplave ima mnogo sebičnosti. Jer, učinci mnogih od tih mjera će se vidjeti tek - kod drugih, često u drugoj pokrajini.

Osobito navodi primjer močvara i područja gdje se i prirodno stvaraju bare kad nastupi visoki vodostaj. Naravno, to smanjuje količinu zemlje koja se može "korisno" upotrijebiti i uopće, oko njih svi imaju vlažne podrume. Tko da objasni mještanima da je takva bara potrebna - kako bi se zaštitilo susjedno mjesto ili grad? "Tu se dugo, dugo raspravlja", objašnjava profesor, i rezultat je najčešće isti: nema ga.

Visoka voda i kratka pamet

Profesor Stamm isto tako ne želi svu krivnju svaljivati na političare i Ustav. Uvelike je i kriva - kratka pamet stanovnika. Svaki put kad voda dođe i u dnevnu sobu, svi su spremni provesti sve što treba da se to više nikad ne ponovi.

Ali onda, kako prolaze mjeseci i godine, i mjere zaštite se ne žele prihvatiti bez otpora: nasip će zagraditi pogled iz kuće, bare i močvare su ionako loše, pregradni zidovi su ruglo u krajoliku, i tako dalje, i tako dalje...

To se zorno pokazalo i u gradu Grimmi, jednom od najteže pogođenih gradova u poplavi 2002. i koji se opet našao pod vodom. Da su tamo provedene sve mjere koje su odlučene, lako bi moglo biti da bi taj gradić ove godine ostao suh.

No jedna inicijativa građana je spriječila gradnju nasipa. Doduše, priznaju da bi on mogao biti koristan, ali tvrde kako će on unakaziti taj gradić. Bilancu sažima profesor Stamm: "Jedni su htjeli zaštitu, drugi su vjerovali kako će poplava stoljeća doći opet tek za sto godina."

Ali - potrajalo je jedva 11 godina i Grimma se opet našla u vodi. Jer, nasip nije izgrađen.