1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Priča dana

Vjeronauk u Njemačkoj – uzorni ili zastarjeli model?

U Njemačkoj je vjeronauk Ustavom zagarantiran kao redovni školski predmet. Ali nitko tko to ne želi ne mora ga pohađati. Unatoč toj slobodi, postojeći model je uvijek iznova na meti kritika.

Ne „Indijanci" protiv „kauboja", već „protestanti" protiv „katolika", „protestanti" i „katolici" protiv „muslimana"– je li to svakodnevica na njemačkim školskim dvorištima? „Ne, ne ona koju ja poznajem“, smije se Johanna Kadela, učiteljica koja iza sebe ima dugogodišnje iskustvo predavanja katoličkog vjeronauka u jednoj bonnskoj osnovnoj školi. Ali odmah dodaje: „To, međutim, jako ovisi o kraju u kojemu se nalazi škola, gradu, pa čak i četvrti.“ Razlike su, ukazuje ona, velike, ovisno o socijalnoj i etničkoj strukturi učenika. A tu treba dodati, i ovisno o zakonskoj osnovi savezne pokrajine u kojoj se škola nalazi. Jer iako je vjeronauk jedini predmet koji je njemačkim Ustavom zagarantiran, obrazovanje je područje na kojemu je njemački federalizam posebno vidljiv i u kojem glavnu riječ u pravilu imaju pokrajinske, a ne savezne vlasti. U većini njemačkih saveznih pokrajina je vjeronauk doista i u praksi, a ne samo na papiru, obavezan predmet koji se predaje u okviru redovitog nastavnog plana (iznimke su jedino Berlin, Brandenburg i Bremen). U njemačkom Ustavu stoji kako država načelno ima pravo kontrolirati da se u okviru vjeronauka ne predaje ništa što se kosi sa zakonima i važećim pravom u zemlji, ali da se nema pravo miješati u vjerske sadržaje koji se predaju. Oni su, pak, uglavljeni u nastavnom planu izrađenom u suradnji nadležnih pokrajinskih ministarstava obrazovanja i vjerskih zajednica. No, iako je vjeronauk redoviti i obavezan predmet u državnim osnovnim školama većine njemačkih saveznih pokrajina, učenici od njega u svima njima mogu na zahtjev roditelja i bez navođenja razloga biti oslobođeni.

Ilustracija iz udžbenika islamskog vjeronauka

Ilustracija iz udžbenika islamskog vjeronauka

Škole se načelno moraju pobrinuti da učenici u tako nastalim „slobodnim satima“ budu pod nadzorom, ali kako nam je rečeno u Ministarstvu obrazovanja Sjevernog Porajnja i Vestfalije (pokrajine kojoj pripada Bonn), svaka škola ima pravo riješiti ovo pitanje prema vlastitim mogućnostima i „prema vlastitom nahođenju". U ovoj saveznoj pokrajini učenici osnovnih škola nemaju pravo na zamjenski predmet poput etike ili filozofije – što je slučaj u srednjim školama – ali je uobičajena praksa da satovi vjeronauka budu „rubni“, dakle prvi ili zadnji na rasporedu kako bi učenici koji ih ne pohađaju mogli ranije otići kući ili kasnije doći u školu.

Tko ne jede gumene bombone i zašto?

Dojam koji je učiteljica Kadela stekla u svojoj praksi poklapa se s navodima iz ovoga ministarstva – da ne postoje zabrinjavajuće napetosti između učenika koje se temelje na konfesionalnoj osnovi, a koje bi bile izazvane pohađanjem vjeronauka različitog konfesionalnog predznaka. U najmnogoljudnijoj njemačkoj pokrajini Sjevernom Porajnju i Vestfaliji najviše učenika pohađa katolički vjeronauk - gotovo 890 tisuća, nešto manje od 700 tisuća pohađa evangelički vjeronauk, oko 14 tisuća islamski vjeronauk, a u vrlo malom broju su zastupljeni i polaznici nekih u Njemačkoj manje zastupljenih vjerskih zajednica. Nešto više od 100 tisuća učenika po vlastitoj želji, odnosno želji svojih roditelja, ne pohađa nastavu vjeronauka. Pojedinačni slučajevi napetosti na konfesionalnoj osnovi postoje, rekao je u razgovoru za DW Torsten Neumann iz nadležnog pokrajinskog ministarstva, ali je naglasio da se radi o iznimkama: „U našem ministarstvu to ne vidimo kao načelni problem.“

U njemačkoj javnosti se uvijek iznova rasplamsa diskusija oko toga treba li djecu razdvajati po konfesionalnom ključu u školskoj nastavi vjeronauka - učionica s učenicima

U njemačkoj javnosti se uvijek iznova rasplamsa diskusija oko toga treba li djecu razdvajati po konfesionalnom ključu u školskoj nastavi vjeronauka

Učiteljica Johanna Kadela će, međutim, reći kako učenici itekako znaju tko pripada kojoj vjeri. „Velika je tema kojim slatkišima se može počastiti razred i zašto neki učenici ne smiju jesti gumene bombone u kojima ima svinjske želatine.“ Ona to, rekla je, u svojoj školi nikada nije doživljavala kao segregaciju i razlog za diskriminaciju, već kao odraz multikulturalnosti njemačkog društva. No, „velike prepirke oko jednog malog predmeta", kako je vječne javne rasprave o vjeronauku u školama nazvao jedan njemački list, pokazuju da dio njemačkih građana ipak nije zadovoljan trenutačnom situacijom. Autorica teksta objavljenog u listu Rhenischer Merkur povodom odluke Saveznog upravnog suda da osnovne škole nisu obvezne ponuditi etiku kao predmet umjesto vjeronauka (2014.) napisala je kako se na roditeljskim sastancima u njemačkim osnovnim školama uglavnom raspravlja o dvije teme: je li kakao nezdrav i je li Bogu mjesto u školskoj učionici.

Vjeronauk za sve

Kritičari vjeronauka u njemačkim školama, naime, argumentiraju da je riječ o zastarjelom modelu koji potječe još iz Weimarskog ustava, dakle, iz davne 1919. godine, te da je on u proturječju s principom razdvojenosti države i crkve. Jer iako država obrazuje i zapošljava nastavni kadar za vjeronauk, učitelji vjeronauka moraju zatražiti i dobiti dozvolu za to od svoje vjerske zajednice. U slučaju katoličkog vjeronauka radi se o dokumentu koji se zove Missio canonica. Katolička crkva može tu dozvolu učiteljima uskratiti ili oduzeti ako, po mišljenju crkve, oni ne žive u skladu s pravilima i vrijednostima katoličke vjere. To teoretski znači da bi učitelj vjeronauka koji se razveo, živi u „divljem braku“ ili ima vanbračno dijete mogao ostati bez dozvole za predavanje katoličkog vjeronauka. Kritičari postojeće prakse, osim toga, upućuju na to da se zahtjev za integracijom pripadnika drugih vjera i nacionalnosti – kojih je u Njemačkoj mnogo i sve više - u društvo kosi s konfesionalnom segregacijom djece od najranije školske dobi. Sabine bi, traže oni, trebala sjediti zajedno za Fatimom na vjeronauku koji bi se u školi predavao prema geslu „Reli za sve" („Reli“ je skraćeni oblik koji njemački učenici koriste za „Religion“, vjeronauk, op. a.) kako bi Sabine Fatimu direktno mogla pitati sve što želi znati o njezinoj vjeri i obrnuto.

Sudnica Saveznog upravnog suda u Leipzigu

Savezni upravni sud je u 2014. godine donio odluku da učenici osnovnih škola nemaju pravo na etiku kao zamjenski predmet za vjeronauk

Na nastavi katoličkog vjeronauka Johanne Kadele su sjedili, rekla nam je u razgovoru za DW, i učenici muslimanske vjeroispovijesti. Ali rijetko. U njezinoj školi nisu imali mogućnost pohađati islamski vjeronauk jer ga škola nije nudila. Zato u pravilu nisu pohađali nikakav. To je načelni infrastrukturni problem, rekli su nam u nadležnom pokrajinskom ministarstvu: na tržištu rada (još) jednostavno nema dovoljno kvalificiranog kadra za islamski vjeronauk.

Učiteljica Kadela smatra da je vjeronauk dio opće kulture i da mu je zato mjesto u školi: „Najveći je izazov pritom djeci pomoći da shvate svijet i vrijednosti na kojima je zasnovan, a ne nametnuti im određeni svjetonazor.“

 

Preporuka uredništva