1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Kultura

Vjera je pobijedila, ali crkve su - izgubile

Upravo su crkve u Istočnoj Njemačkoj mjesta iz kojih su krenuli pad socijalizma i ujedinjenje Njemačke. U međuvremenu je tamo sagrađeno i obnovljeno na stotine crkava - ali vjernika ima sve manje i manje.

Mirna revolucija u Istočnoj Njemačkoj jedva da bi bila moguća, da nije bilo hrabrih svećenika i evangeličkih pastora koji su otvorili svoja vrata za drugačiji život od onoga u socijalizmu. Među njima je bio i Joachim Gauck, sadašnji predsjednik Njemačke a tadašnji pastor u Rostocku. U Leipzigu se čuo glas Christiana Führera, u Berlinu su to bili Rainer Eppelmann i Markus Meckel... I ti svećenici su željeli političku promjenu, a njihove službe Božje su privlačile na tisuće građana i gotovo redovito su završavale mirnim prosvjedima protiv socijalizma.

Uprkos toj vodećoj ulozi, prije svega Evangeličke crkve,u Istočnoj Njemačkoj, u ujedinjenju zemlje, vrlo se brzo nakon toga pokazalo da jedva da postoji neko drugo područje na svijetu koje je toliko "bezbožno" kao što je to bila socijalistička Njemačka Demokratska Republika.

Joachim Gauck za službe Božje u crkvi u Rostocku 1988.

Tada još mlad i odvažan evangelički pastor Joachim Gauck je u prepunoj crkvi glasno izražavao želju svih građana koji su težili promjenama. Danas je Gauck predsjednik države - ali crkve su tamo sve praznije.

To se nakon ujedinjenja nije baš mnogo promijenilo: u nekim područjima su kršćani tek sićušna manjina, priznaje župnik dioceze Hetzdorf Ulrich Kasparick. Niti svećenika nema dovoljno: on je zadužen za dvadeset naselja s jedanaest crkava i devet groblja, ali uspijeva obaviti sve zadaće. Jer, kako objašnjava, "dvije trećine stanovništva već u trećoj generaciji nema veze s Crkvom. To znači da tu niti djed ni baka više ne znaju ništa o crkvi i vjeri. Na to se morate priviknuti."

Kad bi bilo više djece...

Uopće, prosječna starost njegovih župljana je 70 godina i jedina mu je utjeha da se i nevjernici angažiraju kad, na primjer, treba urediti crkvu. Axel Noack, bivši evangelički biskup Magdeburga i današnji profesor teologije na sveučilištu u Halleu ipak dodaje: crkva se ne sastoji tek od cigli, betona i žbuke.

"U proteklih dvadeset godina smo obnovili više crkava i izlili više zvona nego u čitavo stoljeće prije toga", tvrdi ovaj evangelički profesor. Ponegdje na Istoku ima više crkava nego na Zapadu, ali prije svega zato jer je tamošnje stanovništvo naviknuto da se samo mora pobrinuti ako "njihovoj" crkvi u selu prijeti urušavanje krova ili kad je potrebno nešto obnoviti.

Crkva sv. Nikole u Leipzigu

Osobito je crkva sv. Nikole u Leipzigu bilo mjesto s kojeg su redovito počinjali mirni prosvjedi protiv komunizma. I ona je danas tek mjesto koje prije svega posjećuju turisti.

Zato i tamošnji svećenici o ujedinjenju razmišljaju s pomiješanim emocijama. Jest da vjernika ima sve manje, ali su tamošnje crkve i župe samostalnije od onih na Zapadu. Slično misli i katolički dekan u Bad Salzungenu u pokrajini Tirinškoj Bernhard Bock. I on svjedoči da se izgubio osjećaj zajedništva kakav je vladao u župi prije ujedinjenja, jer su, već zbog otpora komunistima, svi bili istog mišljenja. Ali danas je sve mnogo neobaveznije i raznolikije nego u totalitarizmu, kaže Bock.

Zapravo, smatra bivši evangelički biskup Noack, najveći je problem što na istoku ima tako malo djece. Jer, mnogi mladi su otišli na Zapad u potrazi za poslom i zaradom, a upravo su djeca ta koja vjeru šire - svojim roditeljima! "Vidimo da se u školama i dječjim vrtićima pitanje vjere prenosi na kuhinjske stolove njihovih roditelja i gdje nikad ne bismo uspjeli doći. Kod nas na Istoku je sve naopačke: kod nas djeca uče roditelje i kad bi bilo više djece, ne bismo uopće imali problema."

Preporuka uredništva