1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Kultura

"Veliki Bach": 300. rođendan drugog poznatog Bacha

Tijekom života je bio poznatiji od svog oca Johanna Sebastiana Bacha. Kao kompozitor i klavirski virtuoz, Carl Philipp Emanuel Bach ostvario je utjecaj na cijelu generaciju glazbenika.

Kada su glazbenici u drugoj polovini 18. stoljeća govorili o "velikom Bachu" mislili su, ne na slavnog Johanna Sebastiana, koji je preminuo 1750. godine, već na njegovog sina, Carla Philippa Emanuela Bacha, koji je rođen prije 300 godina, 08. ožujka 1714. godine. Među četiri Bachova sina, koji su svi bili profesionalni glazbenici, on je slovio za avangardistu, revolucionara koji je oglasio početak muzičkog "Strum und Drang-a", nove epohe "romantizma".

"Na tome je radila cijela njegova duša. Dušu, izraz, emociju Bach je tek dao klaviru", tako glazbeni kritičar Johann Friedrich Reichardt opisuje sviranje klavira Carla Philippa Emanuela Bacha. On je ostao idol čak i za sljedeću generaciju generaciju tzv. Bečkih klasika. Tako je navodno Mozart jednom rekao: "On je otac, mi smo djeca." A Beethoven je 1809. godine u jednom pismu svom izdavaču napisao: "Od djela za klavir Emanuela Bacha imam samo neke, a ipak neki od njih moraju služiti svakom pravom umjetniku ne samo za veliko uživanje, već i za studiranje."

Nastava kod oca

Johann Sebastian Bach

Sada poznatiji otac - Johann Sebastian Bach

Carl Philipp Emanuel Bach rođen je 08. ožujka 1714. godine u Weimaru. Kum mu je bio poznati prijatelj njegovog oca: Georg Philipp Telemann. Kao i kod sve svoje djece, otac Bach je sam preuzeo odgovornost za glazbeno obrazovanje i tog sina. Zbog toga je imao "posebnu sreću", napisao je Carl Philipp Emanuel u svojoj autobiografiji, "da čuje izvrsnost svih vrsta muzike i ostvari vrlo mnogo poznanstava s majstorima prvog ranga, a dijelom i da zadrži prijateljstvo s njima."

1738. godine Carl Philipp Emanuel Bach dobio je primamljivu ponudu iz Berlina: princ prestolonasljednik Friedrich - koji će poslije postati pruski kralj Friedrich II. - htio je angažirati Bacha kao čembalistu u dvorskoj kapeli. Otac Bach upozorio je sina doduše na površnost glazbe na pruskom dvoru. Ipak, sin Bach htio je ići vlastitim putevima i otišao je u Berlin, gdje je ostao 30 godina.

Na dvoru je upoznao nove muzičke stilove tog vremena. Ali služba mu je bila sve više dosadna, jer njegove zadaće su se u osnovi sastojale u praćenju flaute koju je svirao kralj. Za smjele i strastvene kompozicije za instrumente s klavijaturama, po kojima je još tada Carl Philipp Emanuel postao slavan u cijeloj Njemačkoj, kralj nije želio čuti. To je u njegovim ušima bila "pomodarska tričarija". Ta "tričarija" našla je međutim vrlo brzo pristalice u građanskim glazbenim krugovima. I: radikalnije odstupanje od stila njegovog oca Johanna Sebastiana bilo bi jednostavno nezamislivo.

U više navrata je Carl Philipp Emanuel molio za otpuštanje s pruskog dvora, ali Friedrich Veliki se nije želio odreći svog "čovjeka za klavirom". Tek 1768. godine je Friedrich dozvolio Bachu odlazak, i to kada mu je Vijeće Grada Hamburga ponudilo poziciju muzičkog direktora u petoj po veličini gradskoj crkvi, i to kao nasljedniku njegovog kuma Georg Philippa Telemanna, koji je preminuo godinu ranije.

Godine u Hamburgu

Sada je Bach bio zadužen za crkvenu i glazbu za proslave. Tako su u to vrijeme prije svega nastali oratoriji i simfonije. Konačno se Carl Philipp Emanuel Bach osjećao kao slobodan umjetnik. On je organizirao vlastite koncerte i - baš kao i kum Telemann - postao samostalan biznismen, koji je svoja djela izdavao u okviru vlastitog izdavačkog poduzeća.

Kada je Bach 1779. godine objavio prvu zbirku "Klavirski komadi za poznavatelje i ljubitelje", list "Hamburger Correspondent" napisao je kritiku punu entuzijazma: “Čini se da je njegova pronalazačka snaga bezgranična. Svaka njegova sonata je novi original. A kada ova majstorska djela izvodi sam Bach, e tu se stane i ne zna da li da se više trebamo diviti kompozitoru ili glazbeniku."

Slično je napisao i engleski muzički kritičar Charles Burney kada ga je 1772. godine posjetio u Hamburgu."Herr Bach je bio previše povezan sa svojim omiljenim instrumentom, klavirom, na kojem je odsvirao tri ili četiri od svojih najboljih kompozicija a strašću, preciznošću i vatrom, zbog čega je među svojim sunarodnjacima s pravom slavan."

Sviranje iz duše

Koncerti za flautu na dvoru Friedricha II.

Koncerti za flautu na dvoru Friedricha II.

20 godina je Carl Philipp Emanuel djelovao u Hamburgu gdje je postao jednim od pionira romantizma. Taj stil, koji je bio označen prosvjetiteljstvom, bio je pun ekscentričnosti i lirskih melodija. Svojim vlastitim riječima Bach je estetiku opisao ovako:

"Čini mi se da glazba prije svega mora dirnuti srce. Istinskom muziciranju pripada drskost koja isključuje sve robovsko i automatsko. Mora se svirati iz duše, a ne kao uvježbana ptica."

Važne smjernice o njegovom muzičkom pogledu mogle su se dobiti i u njegovoj klavirskoj školi "Pokušaj sviranja klavira na pravi način". Knjiga je postala poznata još za vrijeme njegovog života. Šezdesetih godina prošlog stoljeća ona je postala najvažniji izvor informacija za ponovno otkrivanje stare muzike.

Koliko je Carl Philipp Emanuel Bach zaista bio važan kao učitelj, kompozitor i pijanist prepoznao je još 1775. godine pjesnik i kompozitor Christian Friedrich Daniel Schubart: "Njegov način komponiranja i izvođenja su nedostižni: neiscrpni u melodijskim frazama, puni dubine u skladnim prelazima. On ne stvara samo za naša, već i za sljedeća razdoblja."