1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Politika

Veća pozornost i protjeranim Nijemcima

Oko 13 milijuna Nijemaca bilo je prisiljeno na kraju Drugog svjetskog rata potražiti novi dom. Oni su od 1944. godine protjerani iz istočnih dijelova Njemačkog Carstva koji danas pripadaju Češkoj i Poljskoj.

70 kilograma po osobi. Više nisu smjeli ponijeti kada su koncem svibnja 1946. godine bili transportirani. Nekoliko mjeseci prije je Emma, majka Liebharda Frankea, primila odluku čehoslovačkih vlasti. U njoj joj je priopćeno da je predviđeno da ona i njezina obitelj budu iseljeni iz mjesta Schwarzwasser, današnje Černe Vode u Češkoj. Franke je tada imao 14 godina. I danas, sa 82 godine, dobro se sjeća toga dana, kada je s mlađim bratom i sestrom, majkom i bakom bio transportiran.

Održati sjećanje živim

Milijunima Nijemaca se u metežu rata i na kraju rata dogodilo isto što i Frankeu. Riječ je o Nijemcima iz Istočne Pruske, Pomeranije, Šlezije, Sudeta koji su morali napustiti svoju domovinu. Koalicijskim ugovorom nove vlade u Berlinu ustanovljen je Dan sjećanja na sudbine prognanih i iseljenih. Na stranici 113. koalicijskog ugovora se navodi: "Ovim danom održavamo sjećanje na bijeg i izgon kao opomenu." Erika Steinbach, predsjednica Saveza prognanih smatra da je to čin koji se davno trebao dogoditi.

Erika Steinbach

Erika Steinbach

Ona drži da je riječ o temi koja se tiče svih iako je riječ o pokrajinama koje ne pripadaju današnjoj Njemačkoj. Ona je na twitteru napisala da je ovo protjerivanje bilo najepohalniji preokret za Njemačku od Tridesetogodišnjeg rata. Savez, na čijem je ona čelu, od 2002. godine se zalaže za uvođenje Dana sjećanja. Povijest protjeranih Nijemaca je jedna od najvećih pratećih tragedija Drugog svjetskog rata.

"Gubitnici" su bili nepoželjni

Kada je Liebhard Franke 1932. godine rođen u mjestu Schwarzwasser ono je pripadalo bivšoj Čehoslovačkoj. Tamo se govorio isključivo njemački, kaže Franke. Čeha i Slovaka je bilo sasvim malo. U rujnu 1938. godine je Minhenskim sporazumom ovo područje pripojeno Njemačkom Carstvu. 1945. godine, kapitulacijom Njemačke, tamo za "gubitnike" više nije bilo mjesta. Brojni su, poput obitelji Franke, postali žrtve progona koji je naredila država. Politička osnova za to bila je uspostavljena Zaključcima iz Potsdama, koje su 1946. godine dogovorile savezničke sile. Njima je dogovoreno da njemački građani iz ovih pokrajina moraju prisilno biti prebačeni u Njemačku. Neki smatraju da je to bilo etničko čišćenje.

Osam milijuna ljudi više

Ljudi su transportirani u vagonima za stoku i raspoređeni u Zapadnoj Njemačkoj, te na područjima koja su bila pod sovjetskom upravom. "Postojali su i prihvatni centri", kaže Manfred Kittel, direktor zaklade "Bijeg, protjerivanje, pomirenje". "Neki su najprije bili tamo smješteni i djelomice su bili podvrgnuti uvjetima nehumanog rada", kaže Kittel. Dodaje da je posebno loše stanje bilo u jugoslavenskim logorima u kojima su bile smještene Dunavske Švabe.

Manfred Kittel

Manfred Kittel

Liebhard Franke i njegova obitelj su imali sreće. Nakon tri dana završeno je njihovo putovanje u južnonjemačkom Kürnbachu, koji je udaljen 50 kilometara od Stuttgarta. "Ljudi su jednostavno dovedeni u općine gdje su bili primorani pobrinuti se za smještaj", kaže Franke. Oko osam milijuna ljudi bilo je smješteno širom Zapadne Njemačke. Četiri milijuna na područjima koja su kasnije bila dio DDR-a.

"Novajlije" kao uljezi

Domaći stanovnici su morali ustupiti svoje sobe ili dijelove stana doseljenicima. "Bila je to enormno opterećujuća situacija za sve koji su u njoj sudjelovali", prisjeća se danas 82-godišnji Franke. Koncem 1946. godine njegov otac se vratio iz zatočeništva. On je tijekom rata služio u jednoj njemačkoj jedinici smještenoj u Danskoj. Kao kamenorezac po profesiji Otto Franke je vrlo brzo ponovo pronašao posao. Tako je počeo raditi na obnovi porušenih crkava. Zahvaljujući tome je njegova situacija bila bolja nego u slučaju drugih, priznaje danas njegov sin. Brojni su pri tome imali gorko iskustvo jer su u novoj domovini bili promatrani kao uljezi. No obnova i ekonomsko čudo u poslijeratnom vremenu bili bi nemogući bez doprinosa brojnih protjeranih Nijemaca, smatra Manfred Kittel.

Njemice u sudetskoj narodnoj nošnji

Njemice u sudetskoj narodnoj nošnji

Priznanje istočnih granica

Tijekom godina je mnogo toga izgubljeno - dijalekt, običaji i tradicija. Od 1950. godine su se brojni prognanici organizirali u zavičajna društva (Landsmannschaft). "Ove organizacije su postojale kako bi sačuvale sjećanje na kulturu i povijest izgubljene domovine, ali i kako bi artikulirale političke zahtjeve", objašnjava Kittel. Mnoge od ovih organizacija su pomogle ljudima da prebole gubitak zavičaja i imovine. Ove organizacije su njegovale bliske odnose prije svih sa socijaldemokratima. Koncem 60-tih godina došlo je do zaokreta kada je tadašnji kancelar Willy Brandt priznao istočne granice zemlje. Tada je za brojne, koji su još vjerovali u povratak u domovinu, umrla svaka nada. Od tada su ove organizacije bliske kontakte njegovale prije svih sa strankama CDU i CSU. Danas širom Njemačke postoji 20 takvih organizacija. Mnoge se bore sa sve manjim brojem članova.

Nova okolina zahtijeva prilagođavanje

Za Liebharda Frankea takav razvoj događaja ne predstavlja iznenađenje. On smatra da se određene stvari mogu zadržati u životu samo ukoliko su dio određene zajednice. Onog trenutka kada se ljudi nađu u novom okruženju normalno je da više nema odziva. "Tome se mora prilagoditi", smatra Franke.

Uspostavljanjem Dana sjećanja, doduše, tradicija neće biti dalje njegovana, ali će se na taj način barem podsjetiti na sudbinu brojnih ljudi. Sada se trenutno vodi diskusija o tome koji bi datum trebao biti određen za Dan sjećanja. Trenutno se raspravlja o tome da taj dan bude kada i "Dan domovine", koji se već desetljećima obilježava prve nedjelje u rujnu ili pak na Svjetski dan izbjeglica 20. lipnja.

Preporuka uredništva