"Važno je biti dio društva"

Pronaći zaposlenje u BiH je gotovo u sferi naučne fantastike. Osobama s invaliditetom još je i teže. Svijetlih i uspješnih primjera ipak ima.

"Zdrava osoba teško dođe do posla. Bog zna koliko ima ljudi na Birou (za zapošljavanje)... osobe s invaliditetom se ovdje, u najmanju ruku, osjećaju korisno. Niste na teretu obitelji, društva, niste ugroženi, osjećate se korisnim, a dobijete i koliku-toliku plaću, redovna je, tako da možete izmiriti svoje neke obaveze koje stižu svaki mjesec”, kaže za Deutsche Welle Mehmedalija Redžić, 60-postotni invalid, poslovođa Štamparije Društva za zapošljavanje slijepih i slabovidnih osoba "TMP” iz Sarajeva (na naslovnoj fotografiji).

TMP, prema riječima direktora Veselina Rebića, koji je i sam slijep, je poduzeće sa svojstvom zaštitne radionice, jer zapošljava oko 80 posto osoba s invaliditetom u odnosu na ukupan broj zaposlenih. Status zaštitne radionice mogu dobiti tvrtke koje zapošljavaju najmanje 60 posto invalidnih osoba.

"Mi imamo 39 zaposlenih, od kojih su 33 osobe s invaliditetom i to 16 slijepih i četiri slabovidne osobe, a ostalo su osobe s drugom vrstom invaliditeta”, pojašnjava Rebić za Deutsche Welle. I prije se bavio profesionalnom rehabilitacijom i zapošljavanjem osoba s invaliditetom, a posebno je zainteresiran da se "dosta toga unaprijedi" kad je u pitanju socijalizacija osoba s invaliditetom, „naročito slijepih”.

Borba za opstanak

Kroz nekoliko gospodarskih djelatnosti TMP-a, koji je ušao u 50. godinu postojanja, ti planovi se i ostvaruju. TMP, kojeg je osnovao nekadašnji Savez slijepih SR BiH, je postao prepoznatljiv po svom Salonu za fizioterapiju, koji opslužuje oko 3.000 korisnika, a ponose se i svojom tiskarom, pržionicom kave, restoranom, proizvodnjom papirnatih salveta, pakiraonicom šećera, prodavaonicom i radionicom za izradu nakita od srebra i Swarowski kristala, te ženskih kožnih torbi. Među najuspješnijim je i najvećim od oko 70 poduzeća u FBiH koja zapošljavaju osobe s invaliditetom.

"Svjesni smo da se gospodarski divovi gase, imaju problema s poslovanjem, sa svim tim modernim ekonomskim boljkama. U takvim uvjetima, poduzeće koje zapošljava osobe s invaliditetom, opstaje”, kaže za Deutsche Welle Armin Hadžić, pomoćnik direktora za ekonomiju, planiranje i razvoj. "Opstajemo na način da pokušavamo i trudimo se iskoristiti i stvoriti konkurentske prednosti u odnosu na firme koje su, uvjetno rečeno, naši konkurenti. Mi imamo više djelatnosti i upravo kroz te djelatnosti mi smo napravili određenu preraspodjelu rizika, pa ukoliko jedna djelatnost u jednom razdoblju ima stagnaciju, druga djelatnost nema, tako da se nadopunjuju, ‘vuku' jedna drugu”, pojašnjava Hadžić.

Druga konkurentska prednost, prema njegovom mišljenju, upravo je dokvalifikacija i zapošljavanje invalidnih osoba, ali i "pravovremenost prepoznavanja određene prilike, izlaska na tržište određene djelatnosti”. Profit sam po sebi nije cilj, naglašava Hadžić, "nego profit u svrhu vraćanja, odnosno re-investiranja u sustav, a koji će služiti održavanju zaposlenosti, otvaranju novih radnih mjesta, novim projektima itd.”.

Cilj - samoodrživost

Veselin Rebić kaže da i država donekle pomaže u radu privrednih društava koja zapošljavaju invalidne osobe, pa tako i TMP. Na njegovu inicijativu, državnim organima je trebalo punih šest godina da 2010. godine donesu prikladan Zakon o profesionalnoj rehabilitaciji i osposobljavanju i zapošljavanju osoba s invaliditetom.

"Mi sad imamo određenu subvenciju i refundiraju nam određene doprinose i poreze na plaću i podržavaju određene projekte održivosti zaposlenosti, neke projekte razvoja i određene novčane stimulanse kad se radi o novom zapošljavanju osoba s invaliditetom. Naravno, radi se u sufinanciranju, ništa tu nije potpuno financiranje”, kaže Rebić.

Ipak, kako naglašava, takva pomoć je u ovom trenutku dobrodošla, premda je plan da se TMP razvije do mjere da ne ovisi od pomoći, nego da privređuje samostalno i samoodrživo, bez obzira na lomove na tržištu. Najvažnije je, slažu se i Rebić i Hadžić, "stalno raditi na usavršavanju radnih vještina, te inovacijama u pogledu osiguranja konkurentskih prednosti”.

"Naravno, pržiti i mljeti kavu i pakirati ugostiteljski šećer i neke druge praškaste i zrnaste proizvode je vrlo nisko akumulativna djelatnost, ne daje prostora da se zaradi niti za plaću, druga je stvar kad se to radi u nekoj privatnoj režiji, u nekoj garaži, ali je bilo jako važno da ljudi dobe osjećaj da su korisni i da nešto rade”, naglašava Rebić.

Osjećaj "biti koristan”

Adna Ibrahimović, fizioterapeut, slabovidna osoba, u TMP Salonu fizioterapeutskih usluga radi već četiri godine. "Osobi s invaliditetom je veliko zadovoljstvo naći radno mjesto i raditi s ljudima, pomagati im, da njihovo zdravstveno stanje bude bolje”, kaže Adna pripremajući masažni stol za sljedećeg korisnika. Prema riječima Armina Hadžića, uposlenici redovito prolaze nove obuke, tako da su prošle godine prošli i specijalističku obuku za sve popularniju reflekso-terapiju.

Emina Zahirović za sebe kaže da je bila svojevrstan "pokusni kunić i pilot-projekt”. Slabovidna je osoba i jedna od zaposlenika s najdužim stažom u TMP-u. Radi u prodavaonici mješovite robe u okviru TMP-a u sarajevskom naselju Nedžarići.

"Raditi ovdje za mene mnogo znači. Znači da vrijedim nešto ovome društvu, da doprinosim i društvu i sebi i svojoj obiteljli, svima nama, da znam da kao invalidna osoba nisam manje vrijedna osoba, da jednako i ravnopravno s osobama bez invaliditeta mogu doprinijeti društvu i čitavom svijetu”, kaže Emina za Deutsche Welle.

Upravo taj osjećaj korisnosti, svrhe, zaključuje Veselin Rebić, za osobe s tjelesnim nedostatkom je možda i važniji od materijalne koristi. "Invalidi dolaze sa svrhom, njihove obitelji su počele vjerovati da ima smisla što dolaze na posao, a donesu i neku plaću - koliko god je mala, ipak je plaća”.