1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

TEME

Uzmi me za ruku i povedi me...

Svakom stranom doseljeniku u Hammu, gradu u Vestfaliji na rubu rurske oblasti, ubuduće bi najmanje prvih pola godine na raspolaganju trebao stajati jedan od takozvanih integracijskih vodiča koji bi mu jezično i na druge načine pomagao pri početnom snalaženju u novoj sredini.

Integracija udvoje – u Hammu ni jedan stranac nije prepušten sam sebi.

Integracija udvoje – u Hammu ni jedan stranac nije prepušten sam sebi.

Svaki deseti stanovnik Hamma je stranac. Pribrojimo li im, međutim, i migrante s područja bivšega Sovjetskog Saveza te doseljenike koji su u međuvremenu stekli njemačko državljanstvo, čak je svaki peti žitelj tog grada na rubu rurske oblasti u Vestfaliji inozemnog porijekla, a dodatno ih se godišnje tamo prijavi još njih 400. Pomoć u početnom snalaženju pridošlicama bi ubuduće trebali pružati takozvani integracijski vodiči. Oni su dio programa poticaja za učenje njemačkog jezika i integraciju u novoj sredini, pokrenutog 2001. godine. Prvih 25 dragovoljaca već je u akciji, a još stotinu ih se traži.

Mali trud – veliki učinak

Popuniti obrazac, rezervirati kartu za vlak, upisati se u sportski klub ili jednostavno kupiti nekoliko živežnih namirnica – za većinu građana obične, svakodnevne stvari. Za doseljenike, međutim, one često predstavljaju nesavladive prepreke. Jezične barijere u takvim slučajevima posebno otežavaju put do komunalne zajednice. „Sve mi to zvuči poznato“, kaže Elena Bieche-Babuškin, dozivajući u pamćenje svoje prve dane u Njemačkoj, kada je prije jedanaest godina napustila rodnu Rusiju i nastanila se u Hammu u Vestfaliji: „Bila sam zapravo pomalo usamljena: posve drugi ljudi, drugi jezik, malo poznanstava, teška potraga za pravim sugovornikom, kada bi izbili problemi, nametnula se pitanja...“

A sve bi moglo biti tako jednostavno – uz malo dobre volje i pomoć ljudi koji će pridošlice povesti za ruku i pružiti im potporu u orijentaciji, kaže Wolfgang Müller, voditelj gradskog Ureda za društvenu integraciju u Hammu: „Integracijski vodiči trebali bi pomoći da se novopridošle osobe u našem gradu, ili one koje neko vrijeme već ovdje borave, bolje snađu i da se bolje osjećaju.“

Poznavanje jezika je uvjet

Upravo za takvim „vodičima“ sada su se u zajedničku potragu dali Integracijski ured, Središnjica dragovoljaca i projekt „Svjetionik“ Malteškoga reda i Crvenog križa. Tkogod ima vremena i volje da doprinese bržoj integraciji stranaca i boljem suživotu različitih kultura, dobro došao je, ističe Müller – uz jedan uvjet: „Oni moraju vladati jezikom doseljenika kako bi mogli uspostaviti prve kontakte. Tražimo daljnjih stotinu dragovoljaca, jer nam je cilj da svakoj pridošlici na neko vrijeme, što prije, dodijelimo integracijskog vodiča, koji će ju pratiti barem pola godine i tako joj pomoći da svlada prve prepreke u gradu.“

Stranci koji već dulje žive u gradu poželjni su isto kao i domaći ljudi. Prvih 25 vodiča u međuvremenu je već započelo s radom. Elena Bieche-Babuškin danas je i sama jedna od aktivistica. „Posao je vrlo zanimljiv. Čovjek upozna ljude i stekne bolji osjećaj za ono što je već postigao u Njemačkoj. S druge strane sam već toliko mnogo stvari prošla, da se svaki put radujem, kada to iskustvo mogu podijeliti s drugim ljudima“, pripovijeda Elena, ponosno dodajući kako je njezina specijalnost pomoć strancima u potrazi za poslom.

Prijateljstvo kao integracijski poticaj

U tom prisnom odnosu između doseljenika i vodiča ona vidi i najvažniji razlog za veliki uspjeh integracijskog programa u Hammu. U osobnom kontaktu nestaje bojazan od gradskih vlasti, što potiče samostalnost i motivaciju za srastanjem s novom sredinom, po­tvrđuje gradski povjerenik za integraciju Günter Schwibbe: „Utvrdili smo – čak i kada se radi o teškim problemima, na primjer unutar obitelji – da je, ukoliko postoji odnos povjerenja, i spremnost na suočavanje s poteškoćama i njihovo rješavanje veća. Tamo s vremenom nastaju veze koje nadilaze djelatnost vodiča, pa čak i prijateljstva.“

Svejedno radilo se o velikim ili malim problemima – ni jedan integracijski vodič nije u svom poslu prepušten sam sebi, naglašava povjerenik Schwibbe: „Mi ih podržavamo tako što organiziramo sastanke za razmjenu is­kustava, što je jako važno. Nastojimo im nadoknaditi putne troš­kove, a nudimo im i dopunsku naobrazbu. Osim toga, od lani je na snazi zakon prema kojemu dragovoljci uživaju bolje osiguranje od posljedica nesretnog slučaja.“

No, za Elenu Bieche-Babušnik nema dvojbe da bi se ona na poslovima integracijskog vodiča angažirala i bez posebnog bonusa. Neobična je jedino spoznaja da je svoju zadaću odradila kako treba onda, kada od doseljenika koje je pratila više ne čuje ni glasa: „Ponekad me obuzme dosita čudan osjećaj: zašto me više ne zovu?“