1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Priča dana

"Uzeli su mi majku i dali mi oružje"

Oni su žrtve i ubojice istovremeno. Oko 250.000 djece između osam i 18 godina prisiljeno je uzeti oružje u ruke i boriti se, u Africi, Aziji, Latinskoj Americi i na Bliskom istoku. Tu pokoru prošla je i China Keitetsi.

China Keitetsi danas

China Keitetsi danas

Danas China Keitetsi ima 30 godina. Deset godina se u Ugandi borila i ubijala, prije nego što je uspjela pobjeći u Južnoafričku Republiku, a kasnije uz pomoć UNHCR-a došla i u Dansku, zemlju koju opisuje kao raj na zemlji jer joj se u njoj ljudi smješkaju, a ne pokušavaju je ubiti. Svoje traume je u međuvremenu obradila u dvije knjige. Prva se zove "Uzeli su mi majku i dali mi oružje" i objavljena je prije pet godina. Druga, "Suze između neba i zemlje. Moj put natrag u život", nedavno je predstavljena u Berlinu.

Noćna mora s okusom stvarnosti

Dječak-vojnik s puškom u Ugandi

"Idealna dob" za rekrutiranje djece-vojnika je između osam i 13-14 godina, neki nemaju ni više od pet

San koji progoni Chinu Keitetsi ide ovako: jedna malo djevojčica sjedi s drugom djecom na jednoj lokalnoj cesti u Ugandi. U daljini izranjaju kamioni puni vladinih vojnika. Dolaze sve bliže, ali djeca se, umjesto da bježe, i dalje igraju. U posljednjem trenutku konvoj se zaustavlja da ne bi pregazio djecu. Ali, čim se djeca rastrču okolo, po njima se počinje pucati. One koje uhvate kasnije likvidiraju. "Ja sam bila među tom djecom koja su sjedila uz cestu, tada još bez uniforme, jer je nije bilo u veličini koja bi odgovarala jednoj mršavoj osmogodišnjoj, devetogodišnjoj djevojčici", piše Keitetsi u svojoj novoj knjizi. Od njezinih prvih iskustava u uniformi, s puškom, prošlo je preko 20 godina. Sada već osam godina živi u Danskoj.

Fascinacija moći

Lucy Aol oteli su pripadnici vojske Lord's Resistance Army u Ugandi i prisilili je da ubija

Lucy Aol oteli su pripadnici vojske Lord's Resistance Army u Ugandi i prisilili je da ubija

Keitetsi je sama ubijala ljude i više puta je kao dijete i mlada djevojka seksualno zlostavljana od svojih nadređenih. No, unatoč tome je na početku bila fascinirana službom u vojsci. "Za djecu je jednostavno cool kad mogu zapovijedati odraslima, a u vojsci nije važno koliko si star. Ja sam već s 15 godina mogla reći nekom 30-godišnjaku: Dođi ovamo i napravi to i to!, jer sam mu po hijerarhiji bila nadređena", objavšnjava tu fascinaciju mlada Uganđanka.

China Keitetsi je samo jedna od 250.000 dječaka i djevojčica vojnika u svijetu, koji su prisiljeni ubijati. Scenarij je gotovo uvijek isti, kaže otac Josef Garner, koji u sjevernoj Ugandi radi na jednom projektu za nekadašnju djecu-vojnike. Oko 30.000 djece je nasilno oteto. Jednostavno bi usred noći njihove kuće bile opkoljene, a djeca iz njih izvučena, nekada stara samo osam godina, a većinom 10, 11, pa do 16,17. Starije bi onda jednostavno ubili jer se oni više ne mogu manipulirati ili preusmjeravati. "Oni ne pristaju na sve, ali mali, s njima se to može lako raditi, od njih se mogu stvoriti pravi strojevi za ubijanje", priča otac Garner.

Djeca sposobna za sve

Ukradeno djetinjstvo - dječak-vojnik u Ugandi

Ukradeno djetinjstvo - dječak-vojnik u Ugandi

Pružiti zaštitu pred nasilnim regrutiranjem te pružiti djeci rame za plakanje i uho za slušanje, najvažniji su ciljevi rada s djecom-vojnicima. Vrlo mali broj njih ima sreću kakvu je imala China Keitetsi. Ona se dokopala Danske gdje joj je pružena podrška i omogućena terapija. I u Njemačkoj postoje projekti za pomoć djeci-vojnicima, na primjer Zaklada Djeca za sutra. Hubertus Adam, jedan od šefova psihijatrijske klinike za djecu i mlade u Eberswaldeu surađuje s tom zakladom i upućuje da je važno znati kako je veliki dio te djece vidio svojim očima sve strahote rata, da su sami ubijali djecu, slušali roditelje koji mole: ubijte nas ... Djeca koja su to prošla sposobna su za puno toga, objašnjava on.

Kako bi ta djeca ponovno stekla izgubljeno povjerenje, potreban im je prije svega osjećaj sigurnosti. No, njega uvijek u Njemačkoj ne nalaze. Danska je tu bila često predvodnica i mladima poput Chine je nudila pomoć. To s Njemačkom nije uvijek bio slučaj. "Mi često imamo slučajeve djece i mladih kojima, i kad dospiju ovamo, prijeti izgon," priča liječnik Adam.

Iz pakla u raj

Djeca-vojnici u Kongu

Djeca-vojnici u Kongu

Priča o Chini Keitetsi i njezinom novom životu u Danskoj zvuči, s obzirom na strahote kroz koje je prošla u Africi, skoro kao bajka. Ali ona zna da je iznimka i osjeća solidarnost s nebrojenom drugom djecom-vojnicima. "Ima tako puno djece koja bi rado išla u školu, ali ne mogu. Oni ne znaju kako je to živjeti u miru kao što to sada ja činim, ne znaju da se smije plakati kad ti dodje da plačeš. Oni nikada neće znati kako je to spavati bez straha da će po noći doći netko i odvući te iz kreveta", svjesna je Keitetsi.

Zahvaljujući pomoći prijatelja, njoj se u međuvremenu ostvarila i najveća želja: pronašla je svoje dvoje djece koje je morala ostaviti u Africi i prošle godine je zajedno s njima u Ruandi slavila Božić.




Audios and videos on the topic