1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Panorama

Utjeha majke iz Srebrenice

Fadila Efendić je vlasnica suvenirnice u blizini Memorijalnog centra u Potočarima. Radom pokušava ublažiti bol za izgubljenim sinom, mužem i još 22 člana najuže obitelji. Na odlazak iz grada i ne pomišlja.

„Meni je danas tužan i izuzetno težak dan. Da je živ, moj sin Fejzo bi danas imao 39 godina. Nažalost, njegova mladost i njegov život su zaustavljeni kada je imao nepunih 20 godina“, kaže Fadila Efendić, vlasnica suvenirnice koja se nalazi u neposrednoj blizini Memorijalnog centra u Potočarima, gdje su pokopane žrtve genocida nad Bošnjacima 1995.

U blizini najmilijih

Ukop svake godine u Potočarima

Ukop svake godine u Potočarima

Fadilin sin i muž su ovdje također pokopani. „Prošle godine sam ukopala nekoliko kostiju od nogu. Nema ni četvrtina tijela“, nastavlja Fadila i dodaje da je u srpnju 1995. godine pored sina i muža, izgubila i 22 člana uže obitelji. Fadila se u Potočare vratila prije 12 godina. Svaki dan je u suvenirnici i kaže da joj je teže kada ode u Sarajevo na nekoliko dana nego sjediti preko puta Memorijalnog centra i gledati u bijela nadgrobna obilježja među kojim su i oni sina Fejze i muža Hameda. „Kada sam negdje izvan Potočara i daleko od ovog mezarja (muslimansko groblje op.ur.), sve mislim da su živi. Ali, kada ovdje dođem, znam gdje su. Odem gotovo svaki dan, proučim Fatihu (pomoliti se op.ur.) i bude mi lakše“, kaže Fadila.

Svakodnevni problemi

Fadila u svojoj kući u Potočarima živi sama. Iako njezina kćerka s obitelji živi u Sarajevu, odlučila se na povratak. „Osjećala bi neku grižnju savjest da sam negdje daleko. Osjećala bi se krivom da nešto radim što ne bi poželjeli moji najdraži, muž i sin. Ovako, kada sam ovdje, čini mi se da sam prava pred njima, Bogom i narodom“, kaže Fadila.

Fadila Efendić u svojoj prodavaonici

Fadila Efendić u svojoj prodavaonici

Fadilina suvenirnica je otvorena svaki dan od 8:00 do 19:00 sati. Otkako je otvorila svoju malu prodavaonicu, Fadila nije nikada prekidala s radom. U siječnju, kaže, gotovo da nema nikoga, ali ona ipak ostane među suvenirima, cvijećem, knjigama o Srebrenici, privjescima i suvenirima u bakru. Najviše posjetioca je u srpnju i kolovozu kada dolaze građani iz dijaspore.

Fadilinu suvenirnicu lopovi zaobilaze u širokom luku, ali ne zaobilaze kuću koja je u ratu bila potpuno devastirana. „Usred bijela dana, znajući da sam ja ovdje, oni provale u kuću“, kaže Fadila kojoj suvenirnica, kako ističe, pruža nadu u život.

Cvijeće kao simbolika života

Fadila Efendić se među prvima vratila u Potočare, na mjesto gdje je sa svojim mužem i djecom, kako kaže, provela vrlo lijepe dane. „Teško mi je padalo da budem izbjeglica i da me neko promatra kao građanina drugog reda. Volim da sam na svom, a nije ni važno kako mi je. Naravno da su u gradu veći izazovi, ali meni je ovdje lijepo. Volim mir, volim tišinu“.

Fadilu svaki procvjetali cvijet podsjeća na nešto što je lijepo. Kaže da i sama pokušava sebi napraviti ugođaj u kojem će svu svoju tugu i bol pretvoriti u nešto što je lijepo. Kada se vratila u Potočare, nije mislila kako će dalje. Suvenirnica je nada njenog života bez obzira što zarada i nije tako velika. Ipak, u trgovačkim vodama želi i dalje ostati jer je i prije rata 20 godina radila u trgovini.

Srebrenica je tamo gdje su njezini stanovnici

Groblje u Potočarima Srebrenica

More nadgrobnih obilježja

Dok razgovaramo s Fadilom ispred suvenirnice putem prema Srebrenici automobili prolaze i brže od dozvoljene brzine. „Ne žele se pridržavati ograničenja“, kaže Fadila. „Kažu da nije naseljeno mjesto. Ali, ja uvijek kažem da je ovo mjesto više naseljeno od Srebrenice, jer je Srebrenica promijenila svoju lokaciju. Grad ne čine zgrade i lijepo uređene ulice, grad čine ljudi“.

Fadila se ne osvrće na provokacije, kojih kako kaže, ima. Da se osvrće ne bi mogla opstati u svojoj suvenirnici i u Potočarima. „Brza vožnja je jedna od provokacija, druga je sviranje i podizanje tri prsta kada, na primjer, prolaze svatovi“, kaže Fadila i dodaje: „U takvim slučajevima im samo okrenem leđa“.

Fadila nakon razgovora unosi majice s natpisom „Srebrenica“ u suvenirnicu, zatvara je blago uz izgovaranje tihe molitve, baš onako kako ju je tog jutra i otključala. Okreće se prema Memorijalnom centru i nadgrobnim spomenicima ubijenih Bošnjaka i kaže „Alahimanet“ i vidimo se sutra. Odlazi kući u kojoj je čekaju kćerka i troje unučadi, svijetle točke u njezinom životu.

Preporuka uredništva