Usponi i padovi njemačko-američkih odnosa

“Prije 2.000 godina nešto najbolje što je netko uopće za sebe mogao reći bilo je: Ja sam rimski građanin.“ Rečenica koja danas, u slobodnom svijetu, svakoga može ispuniti s najviše ponosa glasi: “Ja sam građanin Berlina“. Bile su to riječi američkog predsjednika Johna F. Kennedya izgovorene 26. lipnja 1963. na trgu Schöneberg, ispred vijećnice u Berlinu. Razočaranje od prije dvije godine kada su na istom mjestu održane demonstracije protiv izgradnje zida između istočnog i zapadnog Berlina i na kojim se američki predsjednik nije pojavio, u potpunosti je zaboravljeno.

Carter recitira Schillera

U tom trenutku to je prijateljstvo postojalo već 15 godina - 15 godina otkako su Amerikanci izgradnjom zračnog mosta za vrijeme trajanja sovjetske blokade građane Berlina opskrbljivali hranom. Prijateljstvo je trajalo i za vrijeme najtežih dana takozvanog “hladnog rata“, a odnosi su po prvi put ozbiljnije “zahladili“ tek izbijanjem mirovnih pokreta kao reakcije na rat u Vijetnamu. Politička linija koju je zastupao Willy Brandt, dovela je do poboljšanja odnosa s istočnom Njemačkom i Sovjetskim savezom, tako da je prijateljstvo s Amerikom, barem na političkoj razini, ponovno dublje uspio uspostaviti tek Brandtov nasljednik i stranački kolega, Helmut Schmidt. Susret između njega i Jimmyja Cartera u povijest nije ušao samo zbog dogovora oko atomskog naoružanja zapadnih sila, već i zbog recitacije Schillerove “Ode radosti“ od strane američkog predsjednika. Međutim, njemačka šira javnost nije dijelila Carterovo oduševljenje, tako da zbog atomskog naoružanja ponovno dolazi do masovnih protesta i demonstracija.

U sličnoj, ne baš prijateljskoj atmosferi, odvijao se 1987. godine i posjet Ronalda Reagana Berlinu. Sovjetski savez tada je već osjetno oslabljen, a Gorbačov najavljuje reforme. Tom je prilikom Reagan ispred Brandenburških vrata rekao povijesnu rečenicu: “Gospodine Gorbačov, otvorite vrata! Gospodine Gorbačov, srušite ovaj zid!“ Dvije godine kasnije, 9. studenog 1989., konačno pada “berlinski zid“, a tadašnji kancelar Helmut Kohl ovim se riječima izrazito zahvali upravo Amerikancima za podršku: “Kada je Zid pao, mi Nijemci ni od koga nismo dobili toliku podršku i pomoć kao od naših američkih prijatelja. To nećemo nikada zaboraviti.“

Bush i Merkel - česti susreti na ranču u Texasu

Podršku ujedinjenju Njemačke pruža, usprkos protivljenju nekih europskih susjeda, i američki predsjednik George Bush senior, tražeći da ona i ovako ujedinjena ostane članica NATO-a. A što se prilike za revanš solidarnosti tiče, ona se Nijemcima konačno ukazala 11. rujna 2001. Nekoliko dana nakon terorističkog napada na New York, na ulice Berlina izašlo je nekoliko stotina tisuća ljudi, a kancelar Gerhard Schröder tom je prigodom naglasio: “Kada se radilo o obrani Berlina, tada je John F. Kennedy rekao da je on njegov građanin. Bio je to izraz nevjerojatne solidarnosti. Danas se stoga pruža prilika upravo nama, Nijemcima, da im vratimo tu solidarnost i kažemo da suosjećamo s američkim narodom.“ Iako Njemačka s nekoliko tisuća vojnika pruža punu podršku “antiterorističkom ratu“ Georga Busha juniora, odnosi se u trenutku širenja rata na Irak naglo počinju hladiti.

Vlada Gerharda Schrödera odbija poslati njemačke vojnike na novi front, tako da će prijateljstvo između ove dvije zemlje ponovno oživjeti tek dolaskom Angele Merkel na mjesto kancelarke. Očigledno i osobno prijateljstvo koje veže Busha i Merkel - česti susreti u Njemačkoj kao i posjete na ranču u Texasu, ipak ne mogu u njemačkoj javnosti probuditi ni simpatije, a još manje oduševljenje prema američkom predsjedniku.

Oduševljenje kod Nijemaca, kakvo je dosad u povijesti američko- njemačkih odnosa uživao jedino John F. Kennedy, uspio je tek prošle godine probuditi novi predsjednik SAD-a, Barack Obama. Stoga ne čudi da ga mnogi u Njemačkoj već sada nazivaju “crnim Kennedyjem“, a neki, da mogu, rado bi ga izabrali i za svog predsjednika.

Autor: Andrea Grunau / Željka Telišman

Odg. ur.: Marijana Ljubičić