Umro Johannes Rau
27. siječnja 2006
Izbor za predsjednika Njemačke u svibnju 1999. bila je kruna političke biografije Johannesa Raua, započete još ranih 50-ih godina. 1967. preuzeo je vodstvo Kluba socijaldemokratskih zastupnika u pokrajinskome parlamentu, a tri godine kasnije i dužnost ministra znanosti u vladi Sjevernog Porajnja i Vestfalije. Na čelo stranke u pokrajini s najvećim brojem stanovnika došao je 1977. Već iduće godine izabran je za premijera, osvajajući na trima idućim izborima apsolutnu većinu u parlamentu.
Golemu popularnost uživao je i na saveznoj razini – ponajviše zbog svoje integracijske uloge. Početkom 90-ih, nakon ostavke Björna Engholma, nakratko je predsjedao SPD-om koji ga je 1994. prvi put kandidirao za državnog poglavara. Izgubio je tad protiv Romana Herzoga, kao što je i sedam godina prije toga bio izgubio protiv Helmuta Kohla u natjecanju za položaj kancelara. Svaki se put vraćao u Düsseldorf, gdje se s funkcije premijera povukao 1998. – nakon punih 20 godina.
No, njegova karijera time nipošto nije bila okončana. Svoje poimanje dužnosti predsjednika ocrtao je u govoru nakon izbora na najviši državnički položaj: «Za mene je i osobna obveza da, mimo svih granica i razlika, budem predsjednik svih Nijemaca kao i sugovornik za sve ljude bez njemačke putovnice koji kod nas žive i rade.»
Ionako omiljen u narodu, Rau je najveći dojam ostavio u veljači 2000. kada je kao prvi njemački državni poglavar na njemačkom jeziku održao govor pred izraelskim parlamentom. Nekoliko zastupnika napustilo je u tom trenutku Knesset, ali su se u dvoranu vratili kada su njome odjeknule sljedeće Rauove riječi: «Pred licem izraelskoga naroda ponizno se klanjam žrtvama holokausta koji nemaju groba na kojemu bih ih mogao moliti za oprost. Oprostite, molim, za sve ono što su Nijemci učinili.»
U zemlji se Rau najviše zalagao za suživot Nijemaca i doseljenika. Bila je to tema njegovog prvog predsjedničkog govora. Pledoajeom o optimizmu i vjeri u kreativnu snagu i mogućnosti Njemačke 2004. okončao je mandat te otišao u mirovinu, a od danas i na vječni počinak.