Umjetnost preživljavanja u (ratnim) bunkerima

Više ne treba bojati napada atomskih bombama s Istoka, a u slučaju terorističkih napada bunkeri ionako ne bi puno pomogli, tvrdi Vlada. Jedna inicijativa u Hamburgu kupila je bunker i pretvorila ga u muzej u kojem će se moći «osjetiti» scenario onih slučajeva za koji su bunkeri bili i građeni.

Zračni napad u Hamburgu. Sirene trube, ekipe za pružanje hitne medicinske pomoći žure u pomoć unesrećenima, a službe za koordiniranje pripremaju evakuaciju. Tako ili slično je desetljećima izgledao scenario u slučaju da se Njemačku napadne atomskih, biološkim ili kemijskim oružjem. Nakon proglašavanja uzbune stanovništvo je što je brže moguće moralo otići u neki od više tisuća bunkera koji su bili izgrađeni po cijeloj zemlji. Onaj koji se nalazi ispred glavnog kolodvora u Hamburgu bio je «namijenjen» putnicima, kako bi se i oni, u slučaju opasnosti, mogli skloniti.

Bunkeri ne «proizvode» sigurnost, već troškove

Danas je prošlo vrijeme horor-scenarija. Nakon kraja Hladnog rata više nema razloga za strah od mogućih napada s Istoka. Danas se u Njemačkoj bunkere više ne doživljava kao mjesta koja nude sigurnost u slučaju opasnosti, već samo kao objekte koji prouzročuju troškove. Zato se njemačka Vlada što prije želi osloboditi balasta oko 2000 bunkera. Vladine namjere je dobro iskoristila jedna mala inicijativa iz Hamburga koja je jedan takav bunker pretvorila u muzej civilne zaštite.

Šef muzeja Peter Mohr pojašnjava ciljeve svoje inicijative: «Po konceptu bunkera predviđeno je da mi pokažemo kako se mogao odvijati život u bunkeru u slučaju da se dogodio neki napad i da se stanovništvo moralo skloniti u njega. Mi želimo prikazati povijest i to tako da posjetiteljima pružimo mogućnost da dodirom s objektima shvate kako se sve to moglo odigravati. To je naš cilj.»

Stroga organizacija poslova i prostora

U bunkerima je bilo nepodnošljivo tijesno. Po «glavi stanovnika» bilo je moguće ponuditi maksimalno pola kvadratnog metra prostora. Vrućina i vlaga mogla se podnijeti samo zahvaljujući uporabi klimatskih uređaja, kaže apotekar Alexander Lipski koji u svoje slobodno vrijeme posjetiteljima objašnjava kako su bunkeri funkcionirali: «Trećina je morala sjediti na ovim klupama, trećina je morala ležati, po mogućnosti spavati, a treća trećina je trebala opskrbljivate hranom one koji sjede, trebala je kuhati jelo i činiti slične stvari.»

Mislilo se i na bolesne: u bunkeru je postojala i mala «bolnička stanica» u kojoj su liječnici i sanitetski radnici mogli pomoći pacijentima, ali samo s najnužnijim intervencijama: «Naprimjer ovo sredstvo namijenjeno onima sa slabim srcem, sredstva za dezinfekciju, tablete protiv bolova, mali komadići šećera koji su se uzimali zajedno sa tekućim lijekovima, razni uređaji za operacije pa i posuđe za zubare, tako da se moglo pomoći i onima koji bi imali zubobolju.»

Diskoteke i vinari u bunkerima?

Holger Poser iz gradske uprave zadužen je za sigurnost u Hamburgu i smatra da je njemačka Vlada donijela ispravnu odluku o prodaji bunkera: «Vladina odluka o prodaji zaštitnih bunkera ima smisla zato što njihova izvorna funkcija, znači namjera zbog koje su oni uopće izgrađeni, danas više nema uopće smisla. Oni su napravljeni kako bi se ljudi u njima mogli sakriti od opasnosti nakon što se proglasi uzbuna, to su trebala biti sigurna mjesta za zaštitu ljudi prije nego što se dogodi ratni napad.»

Vlasti u Hamburgu podržale su plan da se u jednom od 78 gradskih bunkera otvori muzej. Interes za iznajmljivanjem bunkera već je pokazalo i više diskoteka i nekoliko trgovaca vinom.