1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Priča dana

Umjesto odgoja - maltretiranje

Britanski film "Nemilosrdne sestre" skrenuo je 2002. pozornost međunarodne javnosti na situaciju u irskim popravnim domovima za mlade. Vrlo brzo je postalo jasno da se tu ne radi o nekom specifično irskom problemu.

default

Život u domovima nije uvijek bio ovako idiličan

Dvije godine kasnije u Njemačkoj je osnovana "Udruga bivših štićenika dječjih domova". Ona je okupila sada već odrasle ljude koji su bili u takvim domovima i često u njima bili vrlo grubo maltretirani. Pisane su prijave Odboru za peticije njemačkog parlamenta, a od 2006. godine se Bundestag tom temom izravno bavi, izučava dokumente, vodi razgovore s oštećenima. Krajem prošle godine je donešena odluka da se osnuje okrugli stol koji će se tom temom baviti, pod vodstvom bivše predsjednice parlamenta Antje Vollmer. Okrugli stol svoje zasjedanje počinje ovih dana. Očekivanja su velika.

Dobili dijete, otpustili invalida

"Kada su me doveli u dom direktor mi je rekao: u školu ovdje nećeš ići. Mi tu trebamo spretne i marljive radnike, a ne nekakve pametnjakoviće. Ja nisam mogao pohađati školu niti izučavati zanat. Morali smo u domu raditi i po dvanaest sati dnevno, pod neljudskim uvjetima."

Časna sestra predvodi djevojke

Scena iz filma "Magdalene Sisters" o maltretiranju u odgojnim domovima u Irskoj

Dietmar Krone danas ima preko 50 godina. Već kao dvanaestogodišnjak je morao raditi da bi otplatio dugove svoje majke, a kada se ona počela interesirati više za druge muškarce nego za vlastito dijete poslala ga je u dom. Opravdanje: moralna zapuštenost. Od 1968. do 1973. on je bio štićenik odgojno-popravnog doma u Viersen-Süchtelnu.

Kada je konačno pušten iz doma Krone nije imao nikakvu svjedodžbu o završenoj školi, nije imao nikakvo zanimanje, izašao je van kao slomljen čovjek - i to u svakom pogledu. Njegova ruka i rame bili su slomljeni u domu nakon što ga je pretukao jedan od tzv. odgajatelja, tetive i mišići su mu bili popucali. Umjesto da ga vode liječniku, smjestili su ga u samicu - s nepopravljivim posljedicama. On je danas invalid, nesposoban za rad, primalac socijalne pomoći.

Nastavk autoritarne pedagogije

Dietmar Krone međutim nije nikakav izuzetan i jedinstven slučaj u Njemačkoj. Prema mišljenju stručnjaka, računa se da je istu ili vrlo sličnu sudbinu doživjelo između 15.000 i 500.000 djece. "Bio je raširen sustav vrlo konzervativne pedagogije koja se prije svega temeljila na nametanju discipline i uvođenju reda. Zašto su pojedinci u tome sudjelovali, da li im je bilo tako naređivano ili su samo bili preopterećeni, to razjasniti je naš zadatak", navodi bivša potpredsjednica njemačkog parlamenta, političarke stranke Zelenih Antje Vollmer.

Njezina je zadaća da o okviru okruglog stola okupi ljude koji su tada bili dio tog sustava, bilo kao žrtve, bilo kao dio vladajućih struktura. Ona bi trebala posredovati u njihovom međusobnom sučeljavanju danas.

Djeca su u te domove bila slana na temelju obveze za skrbništvo i odgoj, koja je bila zakonski propisana. Pravni temelj bile su odredbe još iz doba Njemačkog carstva, koje su uglavnom nepromijenjene preživjele i vrijeme nacionalsocijalizma, sve do poslijeratne Savezne Republike Njemačke.

Samo treba potpisati

Nalog za skrbništvo države izdavao je sud, a povod je mogao biti sasvim beznačajan. Ponekad je dovoljan bio neopravdan izostanak iz škole ili bezobrazno obraćanje roditeljima ili nastavnicima.

Ukoliko bi neka 16-godišnjakina slušala rock glazbu i vozila se na mopedu s dečkom, susjedi su pozivali Ured za brigu o mladima i rješenje tog problema je pronalaženo u slanju u dom. Nekad je kosa bila predugačka ili suknja prekratka - roditelji su samo trebali potpisati i djeca su završavala u domu.

Dvoje djece sumnjičavo gledaju igrajući se uz ogradu

Iako ni ova djeca u domu za azilante nisu sretna, prema njima se ophodi bolje nego što je bilo u nekim popravnim domovima


Ured za mlade pritom nije vodio doista brigu o njima, svjedoči Dietmar Krone: "Tu su zabilješke o meni u internim dokumentima: cipele nisu dobro očišćene - jedan dan u mračnoj samici. Kosa neuredna - dva šamara. Bezobrazan prema odgajateljima - ribanje hodnika, 27 metara dužine, sa četkicom za zube."

Trajne posljedice

Mnogi nekadašnji štićenici domova i danas osjećaju posljedice, traumatizirani su. Sad traže terapiju, odštetu - ili barem ispriku. Spremnost u redovima odgovornih međutim nije osobito velika. Većina tih domova bila je u rukama katoličke i protestantske crkve. Njihova česta isprika je da su tada vladale drugačije predstave o odgoju no danas. Tražila se pokornost, potiskivanje osobnih zahtjeva, intenzivan rad.

Tek 1973., gotovo 25 godina nakon Istočne Njemačke, i u Zapadnoj je ukinuto tjelesno kažnjavanje djece, a tek 1990. je izglasana opsežna reforma Zakona o pomoći mladima.

Danas je jasno da je desetljećima čitav sustav pogrešno funkcionirao, brojne službe nisu opravdale povjerenje koje im je bilo ukazano. Iz toga se sada želi izvući pouka, to je zadaća okruglog stola, naglašava Antje Vollmer:

"Ja taj okrugli stol nazivam malom Komisijom za utvrđivanje istine. Postoje sličnosti s komisijama iz Južne Afrike, gdje svi sudionici nekih događaja sjede za stolom i traže zajedničko rješenje. To znači da svi moraju biti spremni na suočavanje s događajima iz prošlosti."