1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Priča dana

Umire se od srama i AIDS-a

AIDS nije pobijeđen, ali se na Zapadu nekako pokušava živjeti s njim. Na Filipinima, zbog srama da se prizna da je netko homoseksualan i loših zakona, Manila danas sliči na San Francisco u osamdesetima.

Poruke na društvenim mrežama kao što je Facebook su postale tako uobičajene da Jayce Perlas više nimalo nije iznenađen kad nađe još jednu. Ali ga i dalje rastužuje kad čita uvijek nove poruke onih čiji je prijatelj "otišao prerano".

U mnogo toga su te poruke međusobno slične: preminuli su obično muškog spola, dvadesetak ili tridesetak im je godina i otvoreno su ili prikriveno homoseksualni - što na Filipinima gdje je oko 80% stanovništva katoličke vjere nipošto nije samo po sebi razumljivo. Zato i u razlogu smrti u porukama piše o "teškoj upali pluća" ili tuberkulozi, dakle infekcijama koje se u normalnim okolnostima liječe antibioticima i od kojih se ne mora umrijeti. Ali to je uobičajena smrtonosna komplikacija u bolesti koja se u tim porukama uopće ne spominje: AIDS.

Ipak, barem su društvene mreže prostor gdje se prijatelji i poznanici još mogu otvoreno oprostiti od tih žrtava bez žurbe - i sumnjičavih pogleda kojima su okruženi na "stvarnim" pogrebnim ispraćajima.

Oboljeli od AIDS-a

Na konzervativnim Filipinima treba mnogo hrabrosti i vlastitoj obitelji priznati homoseksualnost. U okružju šutnje se i AIDS širi zastrašujućom brzinom.

Takvih oproštaja je Perlas viđao i po tri tjedno, a osim tuge se na takvim ispraćajima redovito može osjetiti i nešto drugo: "Na svakom pogrebu kojem sam prisustvovao u zraku se dobro osjeća i neizgovoreno pitanje: hoću li ja biti sljedeći?"

San Francisco u osamdesetima

Filipini su jedna od tri zemlje pacifičke regije Azije u kojima se i službeno AIDS smatra "epidemijom koja se širi". Početkom tisućljeća se otkrilo oko dva slučaja svakog tjedna, krajem 2013. se utvrđivao po jedan novi slučaj "pozitivnih na HIV" - svaka dva sata! Oni koji su doživjeli - i preživjeli raspoloženje među homoseksualnom populacijom u San Francisku u osamdesetima kažu da je danas tako u Manili. Ali s tom razlikom da se tada, u osamdesetima, još nije znalo što je uzrok te bolesti i kako je spriječiti.

Tona Benifield je jedna od onih koja se sjeća tih dana na Zapadnoj obali SAD,-a kad se redom umiralo od - kako su tada to zvali, "raka homoseksualaca". "Izgubila sam onda mnogo svojih prijatelja", kaže danas 53-godišnja Tona Benifield. "Vrijeđa me i ljuti me što opet i danas gubim svoje prijatelje."

Ipak, postoji i jedna bitna razlika između San Francisca i Manile: "U ono doba smo to nazivali pravim imenom. Rekli bismo, 'umro je od AIDS-a'. Danas tu govore 'Oh, umro je od teške upale pluća.'"

Pacijent kod liječnika

Osobito su pogođeni mladi homoseksualni muškarci, a maloljetnicima je za test potrebna - dozvola roditelja!

Prvi slučaj AIDS-a na Filipinima je doduše zabilježen još 1984. ali dugo vremena je među 100 milijuna tamošnjih stanovnika bilo tek mali broj slučajeva s manje od 1% zaraženih. 2009. su se stvari počele mijenjati i AIDS se prije svega počeo širiti među muškim homoseksualcima. Čak niti među intravenoznim korisnicima droga nema toliko novih slučajeva: od 30.365 službeno evidentiranih slučajeva AIDS-a njih 85% su se pojavili tek nakon 2010. A u četiri od pet slučajeva se zaraza proširila nakon spolnog odnosa među muškarcima - od kojih su neki i veoma mladi.

Za test - dozvola roditelja!

Upravo u dobnoj skupini od 15 do 24 godine starosti postoji alarmantna stopa porasta oboljelih, od početka stoljeća je to čak 800%. Ako se ništa ne poduzme, do 2022. bi moglo biti više od 130 tisuća oboljelih upravo u toj dobnoj skupini. Zato i liječnica, dr. Genesis Samonte i direktorica vladinog ureda za nadzor HIV-a upozorava: "Moramo proširiti naviku upotrebe zaštitnih sredstava i kondoma i moramo ljude dovesti da provjere jesu li zaraženi i da ih liječimo."

Problem je upravo apsurdan zakon donesen 1998. makar se naziva Zakon za zaštitu od HIV-a/AIDS-a. Naime, njime se maloljetnicima zabranjuje da se jave na ispitivanje HIV-a - bez dozvole njihovih roditelja! Naravno da se onda i bolest u pravilu dijagnosticira tek prekasno, kada više nema nade: "Moramo omogućiti mladim ljudima da se sami testiraju. Trebamo program za ograničavanje opasnosti za narkomane. Moramo prilagoditi naše zakonske okvire ovoj epidemiji", kaže i Jonas Bagas, aktivist koji se zalaže za promjenu filipinskog zakonodavstva.

On ne traži samo promjenu zakona tako da svatko, čak i maloljetan, može zatražiti i biti testiran u potpunoj anonimnosti, nego i mnogo više novca za ovu epidemiju koja svakodnevno odnosi živote. Ne samo za liječnike i ambulante, nego i za informiranje i upozoravanje javnosti na tu bolest i kako je spriječiti.

Pacijent

Posljedica jest da se AIDS dijagnosticira puno prekasno za sve mjere kojima bi se produžio život. Ali u smrtovnici piše tek "teška upala..."

"Usluga" obiteljima preminulog

Doktorica Samonte u evidencijama vladinog ureda bilježi 415 smrtnih slučaja koji su nastupili kao posljedica AIDS-a od siječnja do studenog 2015. Ali je uvjerena kako je to tek djelić broja žrtava od AIDS-a na Filipinima jer i liječnici često "pomažu obiteljima da se ne sramote". U smrtovnici tako doduše napišu uzrok smrti - ali ne i čitavu dijagnozu, zašto je ta komplikacija uopće nastupila. Tako je još mnogo smrtnih slučajeva tek evidentirano kao upala pluća, meningitis...

Liječnica ne želi da se Manila uspoređuje sa San Franciscom u najgorim danima AIDS-a: "Tada nitko nije niti znao što je to. Danas ima sredstava i ona su besplatna. Nitko danas 2016. ne treba umrijeti od komplikacija izazvanih HIV-om."

Ali se na Filipinima i dalje umire. Tako i Kate Leyritana, liječnica u jednoj od ovih državnih ambulanti za dijagnosticiranje spominje jedan slučaj kad je izgubila pacijenta samo nekoliko mjeseci nakon dijagnoze. "Njegova majka je saznala da njezin sin boluje od AIDS-a tek nekoliko dana prije nego što je on umro. Pitala me je: 'Zašto sam ja posljednja koja sam to saznala? Ja sam mu majka! Ja bih trebala biti prva kojoj bi se on mogao povjeriti.' Nisam znala što da joj kažem na to."

Jer AIDS je bolest koju čitavo konzervativno društvo nerado priznaje da postoji i tu liječnici mogu ispuniti samo svoj dio. Taj mladić je preminuo 2012. a njegova majka šalje svakog prosinca, na obljetnicu smrti, elektroničko pismo liječnici. U njemu i nju i sebe podsjeća na tu bolest i na šutnju zbog koje je zapravo i preminuo.

U nastajanju ovog članaka je pomogla donacija Pulitzerovog centra za izvještavanje s kriznih žarišta.

Preporuka uredništva