1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

TEME

Ukidanje subvencija veća pomoć od oprosta dugova

Režija je bila izvrsna: uoči summita G 8, koji na dnevnom redu ima suzbijanje siromaštva u Africi, održao se i summit Afričke unije. Njegova je poruka državnim poglavarima vodećih industrijskih zemalja svijeta vrlo jasna: manje dugova za s v e afričke države, više razvojne pomoći i veća prava Africi pri suodlučivanju u Ujedinjenim narodima.

Kako najučinkovije pomoći Africi?

Kako najučinkovije pomoći Africi?

Nije baš uobičajeno da sastanak na vrhu Afričke unije u medijima naiđe na takav odjek kao što je to bilo ovoga puta. Kada su televizijski gledatelji u Kopenhagenu, Berlinu ili Haagu znali što je na dnevnom redu organizacije koja okuplja zemlje kontinenta kojeg mnogi smatraju izgubljenim? Treba zahvaliti afričkoj inicijativi britanskog premijera Tonyja Blaira za summit G 8 što je to ove godine drukčije. Međutim, zainteresirati javnost za Afriku, što je također važno, nije istovjetno s političkom voljom da se stvarno nešto promijeni. Tu Blair mora slomiti još dosta otpora. Strahuje se da upravo Sjedinjene Države na mnogim mjestima neće prihvatiti njegove prijedloge, a i Europljani bi mogli uzmaknuti, ako se počne s velikodušnim obećanjima o povećanju razvojne pomoći ili daljnjem oprostu dugova.

Donatori koji će se sastati u Škotskoj trebali bi se zamisliti što je ovih dana i iz afričkih zemalja stigla jasna kritika na politiku davanja i dodjeljivanja pomoći kakva se provodila proteklih godina. Profitirala je birokracija, tehnokrati i kradljivci – tvrde nevladine organizacije od Nairobija do Tripolija.

Brojke im daju za pravo: Afrika je dobila šest puta više novca za razvoj nego što je ukupno u okviru Marshallovog plana stiglo u Europu nakon Drugog svjetskog rata. U posljednjih trideset godina prošloga stoljeća ukupno je to bilo približno 400 milijardi dolara, a Afrika je još siromašnija nego što je bila 1980. Gdje je razlika u odnosu na južnu Aziju, gdje je prihod po stanovniku u to vrijeme bio iza afričkog – a već početkom devedesetih su bili daleko iznad njih? I dok azijski ekonomski pokazatelji munjevito rastu, afrički udio u svjetskom gospodarstvu između 1980. i 2002. smanjen je sa šest na dva posto. Umnogome to ima veze s tim da su se brojni odgovorni u politici crnoga kontinenta godinama oslanjali na novac izvana, stavljali su ga u vlastite džepove, a da nisu provodili nikakve vlastite političke ideje.

Africi omogućiti pristup svjetskim tržištima

Ključ stoga – kako s pravom naglašava Kofi Annan – leži u trgovini i pristupu svjetskim tržištima. Kako je moguće da u Gani, odakle potječe i sam Annan, distributeri domaće robe propadaju, jer su tržnice preplavljene američkim uvozom? Kako to da farmeri u Južnoj Africi unatoč odluci da na svojim golemim poljima siju genetski modificirano sjeme ipak moraju gledati da je kukuruz iz uvoza jeftiniji od njihovog? I kako je moguće da afrički pamuk gubi bitku sa subvencioniranom robom zemalja donatora? To je nepravedno. I to samo cementira loše gospodarenje i ekonomsku strukturu afričkih zemalja kao i njihovu ovisnost o tome koliko će na kapaljku dati donatorske zemlje. Ako se G 8, a kasnije i Svjetska trgovinska organizacija time ne pozabave, bit će to dokaz da im nije stalo do ekonomskog razvoja Afrike.

Ako bi se uklonile trgovinske barijere za afričke proizvode, ako bi postojale prave šanse za izvoz proizvoda tog kontinenta, tada bi i među afričkim državama rasla konkurencija i jednostavno bi i same morale poduzeti daleko veće napore. Ukidanje subvencija u donatorskim zemljama Afriku bi pretvorilo u atraktivno područje jeftinije proizvodnje, pod uvjetom da je u afričkim zemljama uspostavljena pravna sigurnost. Vlastita inicijativa postala bi tražena, a slobodna bi trgovina mogla poticati inovacije, vladavinu prava i političku stabilnost. Korumpirani režimi teško da bi se mogli nositi u tržišnoj utakmici, a i socijalistički političari morali bi se zamisliti.

Ono što Afrika treba nije pomoć koja će biti poput kapi vode na užarenom kamenu. Umjesto da uz veliki medijski pljesak najsiromašnijima oproste 40 milijardi dolara duga, što je samo privid velikodušnosti, zemlje G 8 trebale bi odrezati subvencije za vlastite proizvode – godišnje one za Europsku uniju, Japan i SAD odnose tristotinjak milijardi dolara. I to bi bilo hrabro.