Ujedinjenje Njemačke: Još se čeka na gospodarski uspjeh

Morate si to zamisliti: 400.000 ljudi odlazi s istoka na zapad. U samo jednoj godini. Bila je to 1989. - godina kada je pao Berlinski zid. Godinu dana kasnije je ponovo 400.000 ljudi jednostavno napustilo istok i prešlo na zapad. Riječ je o pravom egzodusu s područja bivše Demokratske Republike Njemačke. Tadašnji kancelar Savezne Republike Njemačke Helmut Kohl je pod pritiskom. Skoro tri mjeseca nakon pada Zida on je za 01. srpnja 1990. godine najavio osnivanje monetarne unije. Građani DDR-a su trebali dobiti zapadnonjemačku marku - bio je to poticaj da ostanu kod kuće. Taj poklon do danas ima svoju cijenu.

Bivše Vijeće stručnjaka za procjenu ekonomskog razvoja je 9. veljače 1990. godine uputilo pismo "poštovanom gospodinu kancelaru". U njemu su četiri ekonomista usrdno molila Helmuta Kohla da prije uvođenja monetarne unije uzme u obzir provođenje gospodarskih reformi. "Smatramo da je brzo uvođenje monetarne unije pogrešno sredstvo da se zaustavi val doseljenika," navodi se u pismu.

Kraj konkurentnosti

Ipak Kohl je zanemario zabrinutost ekonomista. 1. srpnja 1990. godine su tekuće isplate poput plaća i mirovina konvertirane u odnosu jedan prema jedan u zapadnonjemačke marke (Deutsche Mark).

Takva konverzija valuta naravno nije odražavala produktivnost dvaju gospodarstava. Na kraju komunističke diktature produktivnost DDR-a je dostigla tek oko dvije trećine produktivnosti Zapadne Njemačke. Konverzija je djelovala višestruko na revalorizaciju cijena na istoku.

U konačnici su istočnonjemačka poduzeća izgubila svoju konkurentnost nakon što su sindikati i poslodavci sa Zapada u proljeće 1991. godine u pregovorima dogovorili visinu istočnonjemačkih plaća, što je dovelo do brzog rasta plaća koji nije bio u skladu s produktivnošću. Gerhard Heimpold iz Instituta za ekonomska istraživanja Halle (IWH) navodi da to tvrtke nisu uspjele prevladati.

Poduzeća su morala odustati. Do 2005. godine je masovni proces deindustrijalizacije doveo do gubitka više od milijun radnih mjesta, procjenjuje Heimpold. Do 1997. godine je nezaposlenost na istoku porasla na 17,7 posto. Mnogi, često mladi i dobro obrazovani Nijemci s istoka odlaze na zapad. 2005. godine je nezaposlenost na istoku s 18,8 posto dosegla najveći stupanj.

Nagovještaj boljih vremena

A onda je 2006. godine došlo do preokreta: broj nezaposlenih je smanjen. 2013. godine je broj nezaposlenih od 10,3 posto bio na najnižem stupnju od 1991. godine. Onaj tko bolje pogleda statistiku zaključuje da jednostavna podjela na istok i zapad više nije dovoljna. Thüringen (njemačka savezna pokrajina koja je nekada bila u sastavu u DDR-a) stoji bolje nego Sjeverno Porajnje i Vestfalija na zapadu. Ili Bremen (također na zapadu). A pojedini istočnonjemački gradovi i regije s postotkom nezaposlenosti između četiri i šest posto prije odgovaraju Bavarskoj ili Baden-Württembergu.

Najdojmljiviji je ipak gospodarski napredak koji se dogodio u prvih pet godina nakon pada Zida: Državna blagajna DDR-a bila je jednostavno prazna, u skladu s tim je bila velika potreba za investicijama na tržištu nekretnina, u infrastrukturi i poduzećima. Do polovice 90-tih godina je BDP porastao podjednako kao i u vrijeme zapadnonjemačkog ekonomskog čuda nakon Drugog svjetskog rata.

Prema procjenama Instituta Ifo iz Dresdena financijski transferi sa zapada na istok za poticanje gospodarskog razvoja u razdoblju između 1991. i 2013. godine su iznosili oko 560 milijardi eura. "Bio je to dobro uloženi novac", kaže Heimpold. On kaže da je danas razina kapitala u proizvodnom sektoru na istoku Njemačke bolja nego na zapadu, da je infrastruktura moderna, da su središta istočnonjemačkih gradova uređena, a sveučilišta dobro opremljena.

Strukturalni problemi drže istok na odstojanju

Ipak razmjeri drugog njemačkog ekonomskog čuda istodobno predstavljaju i razlog za zabrinutost ekonomskih stručnjaka. Jer nakon prvog pokušaja sustizanja zapadne razine došlo je do stagnacije: veliki investicijski ciljevi su postignuti.

Istok je dostigao 67 posto zapadne razine kada je riječ o BDP-u. Sto posto zapadne razine BDP-a istok sigurno ne treba, kaže Klaus-Heiner Roehl iz Instituta za njemačko gospodarstvo. "Ali s druge strane, 67 posto nije baš puno", kaže Roehl. Heimpold također smatra da se treba nastaviti raditi na povećanju produktivnosti.

Ključ uspjeha: više investicija

Ono što na istoku nedostaje su velika poduzeća. Sva ona se nalaze na zapadu. Nisu samo u prosjeku produktivnija, ona bilježe i veći izvoz i u skladu s time se mogu brže razvijati. Na zapadu se izvozi 50 posto proizvodnje, a na istoku tek nešto više od 30 posto. Velika poduzeća u prosjeku ulažu više u istraživanja i zato su inovativnija i konkurentnija. Na Zapadu privatno gospodarstvo snosi oko 70 posto izdataka za istraživanja i razvoj, na istoku samo 40 posto.

Naravno da bi iz istočnonjemačkih srednjih poduzeća mogla nastati velika. No za to je ipak potrebno vrijeme, kažu Heimpold i Roehl.

No vremana istok nema jer mu odlazi radno sposobno stanovništvo. Odlazak kvalificiranih mladih ljudi je dodatno na istoku pogoršao problem starenja stanovništva s kojim se suočava cijela Njemačka. Već između 1990. i 2012. godine je broj radno sposobnih osoba pao s 11,2 milijuna na 10,1 milijun. Na zapadu je nasuprot tome taj broj i dalje ostao stabilan. Procjenjuje se da će do 2023. godine broj radno sposobnih na istoku pasti za još nekoliko milijuna. Joachim Ragnitz iz Instituta Ifo iz Dresdena strahuje od nedostatka radne snage i još manjeg gospodarskog rasta.

Jedino što se može učiniti protiv demografskog razvoja je, kako kaže Roehl, sljedeće: svi procesi moraju biti efikasniji, intenzivniji u smislu znanja i inovativniji. Protiv toga se još može djelovati, protiv jedne vrste letargije, koja se možda širi.

To je ogromni zadatak za srednje i malo poduzetništvo. Ukoliko ga ispuni, Njemačka se može radovati uspješnoj njemačko-njemačkoj fuziji. Ali samo tada.