Ugljen, čelik i ujedinjena Europa

Od kraja Drugog svjetskog rata bilo je prošlo je pet godina i Savezna republika Njemačka još nije bila proslavila ni svoj prvi rođendan. Njemačko-francuski odnosi bili su ispunjeni nepovjerenjem: hoće li Njemačka, kao što je to bio slučaj nakon Prvog svjetskog rata, opet zastraniti u nacionalističku megalomaniju i ugroziti svoje susjede? Ili će, pak, grozote rata i ubijanje dati krila miroljubivim snagama i omogućiti pomirenje?

Vizionar

"Europa ne smije više biti bojište na kojem će se prolijevati krv vojske zaraćenih strana. S ovom spoznajom koju smo tako skupo platili želimo kročiti novim stazama koje će nas dovesti do ujedinjene i napokon mirne Europe“, rekao je Robert Schuman, pionir pomirenja, koji je Francusku, Njemačku i Luksemburg podjednako smatrao svojim domom i koji je preživio oba svjetska rata. Schuman je rođen u Njemačkom carstvu, a materinski jezik bio mu je luksemburški njemački. Živio je, studirao i radio u Luxemburgu, Bonnu, Münchenu, Berlinu, Strasbourgu i Metzu.

Kad je nakon Prvog svjetskog rata, točnije rečeno 1919. godine, Njemačka Francuskoj vratila pokrajinu Elzas-Lotaringiju, Schuman je prihvatio francusko državljanstvo. U Francuskoj je započeo političku karijeru: iako francuski nikada nije govorio bez naglaska, ubrzo nakon Drugog svjetskog rata postao je francuski premijer te kasnije ministar vanjskih poslova. Na ovoj funkciji pokrenuo je inicijativu koja je promijenila sliku današnje Europe.

Europska zajednica za ugljen i čelik

"Francuska vlada predlaže da se njemačka i francuska proizvodnja ugljena i čelika stave pod zajedničku nadležnost“, rekao je Schuman 9. svibnja 1950. godine (naslovna fotografija: povijesni govor u ministarstvu vanjskih poslova u Parizu). Idejom francusko-njemačke zajednice za ugljen i čelik, kojoj su mogle pristupiti i druge zemlje, Schuman je želio osigurati trajnu suradnju i čvrstu povezanost dviju nekoć zaraćenih zemalja.

Istomišljenika s njemačke strane našao je u kancelaru Konradu Adenaueru koji je pred očima imao iste ciljeve. "Željezo i čelik proteklih su desetljeća i stoljeća igrali fatalnu ulogu u međusobnim borbama europskih naroda, jer sva su oružja bila načinjena od željeza i čelika“, ustvrdio je Adenauer. Od tog trenutka željezo i čelik europskim su narodima trebali služiti kao sredstva zajedničke politike i djelovanja.

Preteča Europske unije

Predstavljanje Schumanovog plana danas se smatra trenutkom rađanja Europske zajednice jer je francuski ministar u svojoj deklaraciji predviđao da se zemlje članice kasnije ujedine. U njoj je izložio svoj stav da bi Europska zajednica za ugljen i čelik trebala dovesti do dublje i veće unije. "Ovaj će prijedlog biti prvi konkretni temelj europske federacije koja je neophodna za očuvanje mira“, rekao je Schuman.

Međutim, rane 1950-ete još uvijek nisu bile pravi trenutak za Schumanove dalekovidne planove. Dvije godine kasnije odstupio je s dužnosti ministra vanjskih poslova jer se nije uspio izboriti za svoju zamisao o Europskoj zajednici. Moralo je proći još sedam godina dok europske države nisu bile spremne da se Rimskim ugovorima upuste u bliskije odnose. No, Schuman je nagrađen za svoja nastojanja: postao je prvi predsjednik Europskog parlamenta.

Više od ekonomije

„Kad je predložio osnivanje Zajednice za ugljen i čelik, bio je dalekovidniji nego ja“, priznao je Adenauer prisjećajući se Schumanove deklaracije. Rekao je kako je Schuman već 1950. godine bio europski vizionar. „Nemojte misliti da je Zajednicu za ugljen i čelik predložio iz ekonomskih razloga! Bila je to čisto politička stvar.“

A ona je bila početak rastuće zajednice koja danas kao Europska unija obuhvaća 27 država s ukupno oko pola milijarde građana.