1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Priča dana

U Zagrebu živim, al' srce je u Posavini

Skupu cijenu rata i poraća platili su Posavci. Tisuće su morale napustiti rodni kraj i snaći se kako je tko znao i umio. Velik dio njih novi život stvorio je u Zagrebu. Stariji bi se rado vratili, mlađi možda kasnije.

Šargija, tradicionalni bosanski instrument rado sviraju i na posavskim prelima

Šargija, tradicionalni bosanski instrument rado sviraju i na posavskim prelima

Sedam je sati uvečer, dvorana zagrebačke mjesne zajednice Vrapče puni se svijetom. Dolaze i mladi i stari. Nešto kasnije iz jednog ugla podrumske prostorije počinje odjekivati šargija. Okupljeni se dižu sa stolova, hvataju se u kolo, cupkaju i poskakuju u ritmu glazbe. Posavskom narodnom pjesmom trude se nadglasati šargiju, šargija njih i tako sve dok ih ne oblije znoj. Kažu mi: dobro došao na posavsko prelo!

Stariji su se rodili i živjeli u Posavini, oni najmlađi o Posavini su tek slušali. Rat ih je istrgnuo iz zavičaja, ali trude se ne zaboraviti gdje su im korijeni. Povezala ih je udruga „Izvorni običaji“ gdje svakog petka iznova slažu mozaik polupanih života. Novi dom pronašli su u Zagrebu ili okolici. Ponekad otputuju negdje. Obuku šarene posavske narodne nošnje, zaplešu i zapjevaju pred drugima. Htjeli bi i češće, ali put treba platiti, negdje spavati, nešto i pojesti.

Plesanje kola obavezni je dio druženja na posavskom prelu

Plesanje kola obavezni je dio druženja na posavskom prelu

Uvijek se plače i uvijek je teško

Anica Čosić rodom je iz iz sela Gradine gdje se udala, radila i živjela gotovo pet desetljeća. Zajedno sa suprugom podizala je i djecu i kuću. Djeca su rasla i završavala škole ali rat je grubo prekinuo ugodan život ove obitelji. S četvero djece 1992. godine Anica dolazi u Zagreb, drugih četvero je tih olovnih godina ostalo na ratištu, jedan joj se sin nikada nije vratio. Iako su se djeca u međuvremenu poženila i udala, a Anica dobila unuke, rodni kraj ne može zaboraviti. „Živim ovdje, al' moje je srce u Posavini. 49 godina je otkad sam se udala i došla na to brdo. Što da vam kažem. Volim svoje mjesto i odlazim u naš kraj. Uvijek se plače i uvijek je teško.“

Život u velikom gradu isprva nije bio lagan, ali o svojim novim sugrađanima može reći samo ono najbolje. Pružili su joj ruku kad joj je najviše trebala. „Došla sam bez igdje ičega. Za pet dana zaposlila sam se pekari kod jednog Dervenčanina. Primili su me kao svoje najbliže.“ U pekari je radila sljedećih trinaest i pol godina. Kako kaže, brzo se snašla.

Sve što je prije rata kućila toliko je nestalo u ratu, u vatri i pljački, a u selo koje je nekoć bio njen svijet vraća se posljednjih 10 godina. Prvi susret sa napuštenim domom nikada neće zaboraviti. "Kao da tu nikad nitko nije živio. To je bila šuma, trnje, porušeno, zapaljeno, odnešeno. Nemaš nigdje ništa.“

Ankica Cosic

Ankica Čosić

Posavina više nije ist a, drugi su ljudi i drugi običaji

U međuvremenu je očistila i uredila, u vrtu posadila krumpir i grah, ali kuće još nema. Još uvijek čeka obnovu porušenog doma. „Kad je prvi put iz moje zemlje nakon toliko godina niklo, što dam vam kažem, da sam sve to suzama poljevala i kopala, ali to su bile suze radosnice jer sam dočekala da opet nešto niče i raste.“

Osim uništenog doma, Anicu boli još nešto. „Kad smo prelazili iz Slavonskog Broda u Bosanski pisalo ćirilicom „Srpski Brod“. Nije bilo lako kad vidiš taj natpis, al ne dira me nitko, ni ja nikoga. Kaže Posavina više nije ista, drugi su ljudi i drugi običaji:

„Nemam s nikim ništa. Brat mi se vratio, ima još naših ljudi tamo. Je rijetko, al' ima da su se vratili. Pitali su me kad idem, kad gore ostanem spavati, dal' se bojim. Čega se imam bojati? Nisam nikom ni ukrala ni otela ni ubila nikoga.“