1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

TEME

U srpskom priznavanju krivnje uvijek postoji neko 'ali'

Nakon inicijative predsjednika Srbije o potrebi donošenja skupštinskog dokumenta s osudom zločina u Srebrenici, političke stranke raspravljaju da li je to bio zločin ili genocid. Iz tog dijaloga su isključeni mladi.

Tijela pobijenih u Srebrenici

Tijela pobijenih u Srebrenici

Rasprava o donošenju rezolucije o Srebrenici svela se na političko- stranačke obračune, u kojima na prvi pogled sudjeluju samo odrasli. Čitava priča oko Srebrenice i ratnih zločina općenito pretvorila se u vaganje političke štete ili koristi od donošenja rezolucije o tom događaju. Mladi su isključeni iz tog dijaloga, ali ono što nije lako ustanoviti je da li je to zbog toga što ih ta tema uopće ne zanima, ili za to postoje neki drugi razlozi?

Da se s tom pričom završi!

"Da se s tom pričom završi!"

Prošlost- balast za mlade

Sociolog Todor Kuljić, profesor beogradskog Filozofskog fakulteta, kaže da protok vremena potiskuje neke teme. Stasavaju nove generacije, koje se sve manje bave ratovima iz devedesetih godina, utisak je profesora Kuljića: „Prevladavaju novi problemi s kojima su mladi zaokupljeni, pa oni vrlo često tu prošlost shvaćaju kao balast. Dojam je da mladi danas nisu toliko zainteresirani za te masovne zločine, kao što je to, recimo, bilo prije desetak godina.“

S ciljem da se to empirijski ustanovi je Ivan Kuzminović, izvršni direktor Helsinškog odbora za ljudska prava u Srbiji, započeo jedno znanstveno istraživanje stavova mladih. Dosadašnji rezultati ispitivanje na uzorku mladih od 17 do 25 godina pokazuju da postoji tendencija prihvaćanja činjenice da se desilo nešto jako ružno kada je riječ o učešću Srbije u ratovima devedesetih, kaže Kuzminović i dodaje:

Rasprava u zatvorenim krugovima

Rasprava u zatvorenim krugovima

Desile su se ružne stvari, ali...

„Međutim, tu postoji ono čuveno ali. I u upitniku, u otvorenim odgovorima, uvek se postavlja to pitanje: ’ali, šta je činjeno nama, i koliko su velike bile srpske žrtve’. Ja mislim da mladi ljudi žive u toj zbrci i nejasnoći kao i svi ostali u ovom društvu, kako političari tako i brojne druge javne ličnosti. Stav glasi: možda se nešto i desilo devedesetih godina, možda je u Srebrenici i bio nekakav zločin, suština se svodi međutim na ovo ’ali’ - i to će tako ostati još dugo vremena“.

Iz dijaloga o Srebrenici nisu isključeni samo mladi, primjećuje Kuzminović, već i faktički čitava javnost te nevladin sektor. On navodi da ovo nije prvi puta da politička elita Srbije u nekom svom zatvorenom krugu donosi neke krupne, naknadne povijesne odluke o tome što se desilo u prošlosti. Mladim ljudima tako ta rasprava o rezoluciji deluje kao samo još jedna politička igra u Skupštini Srbije, primjećuje Kuzminović:

Nešto se u Srebrenici desilo...

Nešto se u Srebrenici desilo...

„A pristup naših političara Srebrenici, dakle ta vrsta natezanja među njima, da li je to bio zločin ili genocid, i čak da li se tamo uopće nešto desilo, samo dodatno doprinosi konfuziji kod mladih ljudi, koji su i ovako sluđeni svojim ne tako malim problemima: lošim obrazovnim sistemom, ruiniranom zemljom u kojoj žive i nepostojećim mogućnostima rad i zapošljavanja. Oni žive u osobnoj neizvjesnoj budućnosti“.

Od ’ne zanima me’ do podrške deklaraciji

Blic anketa među mladima donekle potvrđuje iznešene utiske. Polovina mladih, recimo, nije uopšte obavještena ili ne prati rasprave oko deklaracije o Srebrenici. Obrazloženje: to ih previše ne zanima. Druga polovica ipak ima neki svoj stav o pitanju da li bi Srbija trebala donijeti deklaraciju o Srebrenici:

...ali što li je to bilo?

...ali što li je to bilo?

„Pa mislim da bi trebala, i to jednu deklaraciju a ne dvije, ali nisam pratio detaljno što se dešava i ne zanima me, to je samo moje mišljenje. Mislim da to nema veze sa politikom, tako da me zaista ne zanima to prepucavanje. Mislim da bi to trebalo donijeti iz nekih drugih razloga, a ne političkih“.

„Smatram da bi trebali usvojiti deklaraciju kojom bi osudili taj zločin, bez obzira na to što će biti s druge strane granice. Jer, uvijek treba biti čist pred sobom, a šta će neko drugi uraditi, to je njegova stvar“.

„Naravno da sam za to da se prizna odgovornost i da se to ne prenosi na mlade ljude. Kažem, ti ljudi su krivi, trebali bi biti osuđeni, svako za svoje postupke, pa da se jednom završi s tom pričom“.

Autor.: Ivica Petrović, Beograd

Odg. ur.: Z. Arbutina

Preporuka uredništva