1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Politika

U Sredozemlju se i dalje masovno umire

Više od 3000 osoba se 2016. godine utopilo u Sredozemlju. Politolog Serhat Karakayali, koji istražuje migracije, govori zašto to Europa prihvaća, kako umanjiti patnje i istodobno uštedjeti novac.

DW: I pored sveukupno gledano smanjenog broja izbjeglica sve više ljudi pokušava stići u Europu preko središnjeg Sredozemlja - i to prije svega preko Libije - upozorava Frontex. Međunarodna organizacija za migracije (IOM) još uvijek broji mrtve. Što se događa trenutno u ovom dijelu Sredozemlja?

Karakayali: Ljudi traže put preko Sredozemlja jer su rute, koje nisu opasne, blokirane. Oni biraju opasnije putove jer ovdje granična zaštita EU ne funkcionira bez propusta. Zapravo ne postoje pravne osnove da se ljudi vraćaju natrag na otvoreno more. Postoji sumnja da angažman Frontexa protiv krijumčarenja u stvarnosti funkcionira tako da se brodovi s izbjeglicama potiskuju na sjevernoafričku obalu.

Vi govorite o sumnji, Frontex govori o sudjelovanju u akcijama spašavanja...

Dr. Serhat Karakayali

Dr. Serhat Karakayali

To je i jedino što mi možemo učiniti u skladu sa zakonom. No mi znamo od onih koji istražuju migracije, odnosno istraživanja na terenu, da jedno stoji na papiru, a da se drugo događa u praksi.

Samo u ponedjeljak je na središnjoj ruti u Sredozemnom moru spašeno 6.500 osoba između Libije i Italije. IOM još uvijek broji mrtve: svaki 85. migrant nije preživio vožnju preko mora. 2015. godine je bilo riječ o "samo" 276. migranata koji je izgubio život. Zašto ruta postaje sve opasnija?

Povećanje tog broja može biti povezano s tim da imamo jači nadzor i zahvaljujući većem broju brodova u okviru Frontexa. Drugo obrazloženje je da su brodovi još uvijek prenatrpani i da se koriste brodovi koji su u još lošijem stanju nego ranije jer krijumčari žele ostvariti veliki profit.

Brojni migranti doživljavaju glad, žeđ, nasilje i smrt svoji suputnika. Čak i ako se uspiju probiti upravo brojni Afrikanci nemaju šansi da im bude priznat izbjeglički status. Mi često čujemo koliko dobro su izbjeglice umrežene. Zašto ih ne plaše loša iskustva drugih i loše perspektive?

Sve dok se migranti ne vraćaju u njihove domovine oni svima, s kojima su u kontaktu, pričaju priče o uspjehu. Jer kada čovjek investira tako mnogo novca i vremena on teško može priznati poraz. Za nas je to katastrofalna priča, ali je činjenica da to što brojni ili postanu nevidljivi ili zahvaljujući nesigurnim dozvolama boravka ostaju u Europi za njih predstavlja uspjeh. To je još uvijek bolje nego živjeti u uvjetima građanskog rata ili ekstremnog siromaštva u zemljama njihovog porijekla.

Italija pokušava kampanjama ljude u Africi odvratiti od bijega. Ima li to smisla ili je to prije još jača borba protiv krijumčara?

U svjetskim mjerilima broj izbjeglica, koje pokušavaju, doći u Europu je zanemarujuć. To što je Njemačka primila oko milijun izbjeglica je zbog toga što druge zemlje EU nisu ništa učinile. Mi u Europi imamo više od 500 milijuna građana koji bi lako prihvatili toliko broj ljudi, posebice jer je europsko društvo ovisno o prirastu stanovništva preko migracije.

Migrante ne bi trebalo primoravati na to da se kreću u kategoriji izbjeglica, nego da uspiju dobiti legalne mogućnosti useljavanja koji su im dostupni. Moramo priznati da smo mi useljenički kontinent. Tako ćemo poštedjeti ljude patnji i sačuvati milijarde koje trošimo na obranu izbjeglica: tehnologije i cjelokupnog osoblja. Krijumčari zarađuju otprilike isto tako mnogo. Ova svota bi se mogla investirati u program kojim bismo primali izbjeglice i integrirali ih na tržište rada. Umjesto što potiskujemo krijumčarske brodove trebali bi u promet staviti trajekte. Ali to se može napraviti tek ako postoji europsko jedinstvo. Njemačka to ne može uraditi sama. Zbog toga je dogovor s Turskom bio rješenje iz nužde. Nema šansi da pobijedimo krijumčare. Prohibicije, dakle zabrane i kriminalizacija kada je riječ o stvarima za koje postoji velika potreba nikada u povijesti nisu djelovale.

Izbjegličke rute

Rute se mijenjaju

Legalne putove zahtijevaju brojni, među njima i šef Frontexa Fabrice Leggeri. Ipak to je nerealistično sve dok je mala spremnost Europe da primi migrante, ili?

Ona nije upitna samo u istočnoj Europi, ni u Velikoj Britaniji nije drugačije. Brexit je bio usmjeren protiv useljavanja, čak ne protiv izbjeglica, nego zbog migracija unutar EU-a. Oni su mislili na poljske vodoinstalatere. Francuska također nije primila brojne izbjeglice. Politika EU-a koja bi bila pozitivna prema useljavanju malo je vjerojatna. Procjenjujem da će se ta politika i dalje bazirati na vojnom ili političkom rješenju.

To sa kopnenom rutom nije išlo tako dobro. Ona je dovela do toga da smo dobili sasvim drugačije slike. Ljude, koji umiru u Sredozemlju, više ne vidimo. Također nema nasilja koje provode europski policijski službenici ili graničari koje onda dokumentiraju europski novinari. Tu situaciju smo odjednom imali u Makedoniji kada su policajci na obitelji krenuli suzavcem i palicama. Te slike su nešto pokrenule: tada je zaključeno da takvu situaciju ne možemo tolerirati.

U Sredozemlju su još prije pet godina ljudi stalno umirali. Uz to imamo i još nešto: to su Afrikanci crne boje kože, a ne sirijske ratne izbjeglice koje uživaju velike simpatije. To često nisu obitelji. Radi se o fotografijama načinjenim iz helikoptera na kojima se vidi veliko mnoštvo, ljudi bez lica, anonimna masa.

Jesu li se Europljani navikli na to da se kupaju u Sredozemlju dok se u njemu ljudi stalno utapaju?

To je sigurno tako. To da li nas patnje dodiruju nema veze sa strahotama koje ljudi doživljavaju, to ima veze s određenim odnosima. Patnja je postojala godinama, ali tek kada je objavljena fotografija mrtvog dječaka Aylana Kurdija na plaži u Bodrumu to je imalo utjecaj: Jer je on izgledao kao da je zaspao, jer su se brojni roditelji pri pogledu na njega podsjetili na svoju vlastitu djecu od tri-četiri godine, jer to nije bila strašna slika mrtvaca sa iščašenim udovima i krvlju. Mrtvi dječak koji je gledano odostraga izgledao kao vlastito dijete doveo je do toga da smo u ljeto 2015. godine rekli: "refugees welcome".

Ako ponovo želimo postići jedan takav stav koji kaže da se ne možemo kupati u Bariju dok se ljudi utapaju samo zato jer naše društvo nije spremno za useljavanje, onda na europskoj razini moramo raspravljati o tome i stvoriti pokret koji će to omogućiti.

Dr. Serhat Karakayali je sociolog i politolog. Doktorirao je na temu ilegalne migracije i radi na berlinskom Institutu za empirijska istraživanja integracije i migracija Sveučilišta Humbold.

Intervju vodila Andrea Grunau.

Preporuka uredništva