1. Idi na sadržaj
  2. Idi na glavnu navigaciju
  3. Idi na ostale ponude DW-a

U Srebrenici živjela u podrumu sa zmijama - bez vode i struje

28. listopada 2009

Nezira Sulejmanović tri je godine živjela u podrumu porušene kuće. Nakon TV reportaže, UNHCR joj obnavlja kuću. U znak zahvalnosti, Nezira je put do obnovljene kuće nazvala „Put Josipa Pejakovića i Zvonka Marića".

https://p.dw.com/p/KGtu
Put Josipa Pejakovića i Zvonka Marića
Put koji vodi do kuće Nezire SulejmanovićFoto: DW

Početak suđenja haškom optuženiku i ratnom čelniku bosanskih Srba Radovanu Karadžiću došlo je kao sol na nikad zacjeljene rane srebreničkih žrtava - sjećanje na zločin svježe je baš kao nekad. Ali osim pravde žrtve traže i bolji život. Povratnici žive teško, dok se pojedinci i moćnici bogate na račun humanitarne pomoći.

Među onima koji su iskusili gorku stranu života svakako je i Nezira Sulejmanović, žena koja je u masakru ostala bez velikog dijela obitelji. "Dva brata, oca, majku, sestru mi ubiše u Bratuncu… i bratiće i brata. Jednog sam ukopala. Još jednog brata i bratića nisam našla. Jednog sina sam našla u Šapcu, od drugog sina sam našla samo četiri kosti." Nakon što je pronašla posmrtne ostatke sina, muž joj je zanijemio od boli. Nikad više ni riječi nije progovorio. Srce mu je nedugo zatim puklo od tuge.

Kuće ne bi bilo bez Josipa Pejakovića i Zvonka Marića
Kuće ne bi bilo bez Josipa Pejakovića i Zvonka MarićaFoto: DW

Tri godine bez struje i vode

Nakon zločina i progona, Nezira se vraća u svoje Đogaze, naselje u srebreničkom predgrađu Potočari. Pitamo je kako živi, dok joj pogled s kućnog praga gleda na Memorijalni centar gdje joj počivaju najmiliji.

„Teško, ali da ne gledam bilo bi mi teže. I sada mi se čini da ću na zemlji vidjeti stope moje djece. Nisam sama jer ih sanjam da su sa mnom i otvaraju mi vrata." Po povratku, Nezira je tri godine živjela u neljudskim uvijetima, u podrumu porušene kuće bez struje i vode. Uzaludno je pokušavala dobiti pomoć kako bi iznova izgradila krov nad glavom. Sestra joj Remzija, koja živi u susjednom naselju, u povjerenju nam kaže da je Nezira bila toliko ogorčena i razočarana odnosom lokalnih vlasti da je pomišljala i na najgore: „Otišla je u potok da izbaci drva i tu joj je došlo da se ubije.“

Ali pomoć je stigla i to zahvaljujući bosanskom glumcu Josipu Pejakoviću i uredniku Sarajevske televizije Zvonku Mariću.

Nezira Sulejmanović ispred nove kuće
Nezira Sulejmanović ispred nove kućeFoto: DW

Nema kuće bez reportaže

Tijekom jednog posjeta Srebrenici, Marić je upoznao Neziru i potom snimio potresnu reportažu. Nakon što se priča pojavila na malim ekranima, ženi je obnovljen dom. U znak zahvalnosti put do obnovljene kuće nazvala je „Put Josipa Pejakovića i Zvonka Marića“.

"Pomogli su mi napraviti kuću, Josip Pejaković i Zvonko Marić. Hvala im, hvala cijelom svijetu koji je imao obzira za jednu sirotinju. Nisam ja sirotinja da nemam para, ja imam svoju penziju. Mogu i djeci nešto priuštiti, ali kuću nisam mogla sama napraviti“, priča Nezira.

Pejaković, koji je o slučaju Nezire Sulejmanović također progovorio u javnosti, ne krije oduševljenje nesvakidašnjim znakom zahvalnosti. „Volim više ovu ulicu u Srebrenici nego da mi date sve u Sarajevu kada umrem. Onima koji žive po Sarajevu i po bijelom svijetu, koji govore o svojoj velikoj tragediji, ne vjerujem!"

Srebrenica 1995. godine
Dan za sjećanje - 13. srpnja 1995. godineFoto: AP

Što bi majka jela da njih nije imala?

Da život ponekad zaista može biti okrutan govore i sljedeće riječi našeg sugovornika. Marić priča kako je nedaleko od Nezire živio Srbin kojoj joj je odveo oca 1995. godine. Dok je Nezira živjela u podrumu sa zmijama, on je živio u svježe obnovljenoj kući. Kako priča Marić, mržnja ga nikad nije prestala izjedati - nesretnu Neziru neprestano je provocirao. „Govorio bi joj - neka si se vratila, sad gledaj u Memorijalni centar ne bi li ti srce što prije prepuklo. Našao sam ga i priznao mi je kako je morao odvoditi ljude, kako to nije radio svojevoljno."

A što osjeća majka koja je izgubila djecu teško je opisati riječima? Ipak, novinar kojem Nezira može zahvaliti za novi dom donosi tek jedan komadić iz tužnog mozaika srebreničkih priča. „Potreslo me je jako kad mi je rekla da je ipak sretna što je imala sinove jer ju danas mrtve kosti hrane. Za svakog od ubijenih sinova prima po 200 maraka. I tako miliju taj novac, priča s tim novcem i govori - što bi majka jela da njih nije imala."

Memorijalni centar Potočari
Memorijalni centar Potočari - mjesto gdje poćivaju njeni najmilijiFoto: AP

Nezira nije sama

Ali Nezira nije usamljena u Srebrenici. Ljudi žive od danas do sutra, život je težak, a egzistencija neizvjesna. Novac koji je namjenjen povratnicima završeva u privatnim džepeovima, govori Marić.

„Znam desetine ljudi koji su otvorili firme ili su držali magazine u zadrugama. Svi su oni izuzetno bogati i žive u Federaciji poput tadašnjeg načelnika Srebrenice Abdurahama Malkića kojem sam snimao poslovne prostore i velebnu vilu u Vogošći gdje i danas živi. To je načelnik koji je bio samo na privremenom radu u Srebrenici i koji se okoristio tim poslom."

Autor: Marinko Sekulić, Srebrenica / G. Prokopec

Odg. urednik: S. Matić