U Sočiju barem nema ovaca na pisti

Šiva Kešvan već ima mnogo iskustva i s "pravim" pistama za sanjkanje, opremljenima digitalnim senzorima, kamerama po svim zavojima koje bilježe svaki njegov pokret na besprijekornom ledu piste.

Ali kod kuće, njegovi treninzi izgledaju mnogo rustikalnije. U njegovoj domovini nema baš niti jedne piste za sanjkanje. Niti na obroncima Himalaja, gdje je Kešvan i rođen, nema niti dovoljno snijega i leda da bi trenirao. Ali indijskog sportaša niti to ne može omesti.

Zato je stavio kotače na svoje sanjke i spušta se po strmoj asfaltnoj cesti koja vodi s planine. Naravno da na toj cesti nije sam: čitavo vrijeme mora voziti slalom kako bi izbjegao kamione, zaprege i stada brdskih ovaca, sve to pri brzini od oko stotinu kilometara na sat na svojim krhkim sanjkama. S jedne strane ceste je litica, a s druge provalija.

"Bliski susreti su prilično česti u ovom sportu", objašnjava Kešavan. "Tamo imate životinje, promet, čak i ljude koji voze u krivom smjeru. Ali imam povjerenja u svoje sposobnosti i još nikad nisam bio ozbiljno povrijeđen."

Ako može Jamajka...

Kešavanu je majka Talijanka, a otac Indijac iz Manalija na podnožju Himalaja. Već kao dječak je naučio skijati, a idol mu je bio talijanski skijaš i trostruki dobitnik olimpijskih odličja, Alberto Tomba (poznatiji kao "Tomba la Bomba").

On je i studirao u Italiji i ta mu je zemlja ponudila državljanstvo. Ali je Kešavan to odbio jer, kako kaže; "ja sam Indijac." Naravno, tu je onda bio problem s njegovom ljubavi prema zimskom sportu gdje u Italiji ima baš sve da bi se razvijao, a u Indiji praktično ništa!

Ali Kešavan je još kao dječak bio opčinjen filmom Cool Runnings (u hrvatskom prijevodu "Ledena staza"), komediji o momčadi Jamajke u bobu koja je dospjela na Olimpijske igre u Kanadi 1988. Odmah je pomislio: ako Jamajčani mogu uspjeti u bobu, zašto on kao Indijac, ne bi mogao uspjeti doći na Olimpijadu u sanjkanju?

I doista, sa samo 16 godina kao najmlađi sanjkač u povijesti Olimpijskih igara je 1998. stigao u Nagano. Doduše, nije imao svojih sanjki: posudio ih je od momčadi Južne Koreje, a i cipele su ga žuljale dok mu je odijelo bilo preveliko. Naravno, niti rezultat onda nije baš dospio na popis svjetskih rekorda.

Čavlići i tutkalo nasuprot kevlaru

Uopće, oprema mu je još uvijek problem: "To igra golemu ulogu u našem sportu. Stotinka ili tisućinka sekunde može odlučiti pobjednika", objašnjava Kešavan. "Nijemci surađuju s BMW-om i Porscheom kako bi razvili materijale budućnosti, druge momčadi imaju zračne tunele kako bi poboljšali svoju aerodinamiku. To baš nije područje gdje su svi ravnopravni", žali se indijski sportaš.

On pak je osuđen da se brine sam o sebi. Ako ne uspije posuditi sanjke, onda ih radi sam. Naručuje materijale iz područja udaljenih stotine kilometara od mjesta gdje živi, pili drvo, miješa plastiku, podešava oštrice sanjki da bi na kraju otišao lokalnom automehaničaru da bi sanjke "lijepo obojio".

Ipak, čini se kako nešto korijenito nije u redu u vrhunskom sportu, osobito u Indiji. Jer, kako se može objasniti da je zemlja s više od milijardu i 200 milijuna stanovnika u čitavoj povijesti Olimpijskih igara ukupno osvojila samo 26 odličja (9 zlata, 6 srebra i 11 bronci)? S druge strane Sjedinjene Američke Države su osvojile 2.652 odličja, a i sad u Soči šalju najbrojnije izaslanstvo sa čak 230 sportaša. Indija, zemlja u kojoj živi svaki šesti stanovnik naše planete i s četiri puta više stanovnika od SAD, na ZOI u Rusiji su se uspjela kvalificirati ukupno 3 sportaša.

Čak niti pod zastavom Indije

Povrh toga, malobrojna momčad Indije u Sočiju uopće neće niti nastupiti pod zastavom svoje zemlje. Naime, Međunarodni olimpijski komitet je suspendirao članstvo Indije zbog brojnih skandala, slučajeva korupcije i nepotizma koje su potresali tamošnji nacionalni Olimpijski odbor. Zato se moraju održati novi izbori za čelništvo Olimpijskog odbora Indije, ali oni će se održati tek ove nedjelje, dva dana nakon što će Olimpijada već početi.

Zato će Kešavan i ostali sportaši iz te zemlje nastupiti pod zastavom Olimpijskih igara, makar mu nacionalni Olimpijski komitet jedva uopće pomaže. Ali Kešavanu nije važna boja zastave koja će se, nada se, možda ipak uzdizati na pobjednički jarbol: "Ja ću se u srcu natjecati za Indiju. Pored toga, sve je simbolično."

Naravno, konkurencija je žestoka, ali i Kešavan je i pored kamiona i ovaca na planinskoj cesti, uspio usavršiti svoje umijeće. Osvojio je jedno srebro i jednu broncu na Kupu Azije, a oborio je i rekord čitave Azije u spustu sanjkama.

Ali zapravo, mnogo mu je važnije nešto posve drugo: "Jedan od razloga koji vas tjera da nastavite je golema podrška koju nam daju ljudi. U Vancouveru smo bili najmanja momčad, ali smo imali najviše navijača. Na teren su valjda došli svi Indijci koji žive u Kanadi i navijali su za nas. Sve te stvari vam daju golemu motivaciju i inspiraciju", objašnjava Kešavan.