1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Priča dana

U Njemačku pa od nule

Bez znanja njemačkog jezika i sa samo 50 eura u džepu Snježana Bekonjić otišla je u Njemačku. Ova medicinska sestra je u jednom danu donijela veliku životnu odluku. A za njom je otišla i cijela obitelj.

Posao njegovatelja na njemačkom tržištu uglavnom nije atraktivan njemačkim državljanima. Briga o desecima starijih i nemoćnih štićenika staračkih domova naporan je posao, a mnogima plaća od oko 10 eura bruto po satu nije dovoljno visoka za razinu uloženog posla. Uz to treba dodati i podatak o sve većem broju osoba kojima je potrebna tuđa njega. Stoga i ne čudi podatak da je njemačko Ministarstvo zdravlja donijelo procjenu po kojoj bi se u sljedećih desetak godina mogao pojaviti manjak od 200.000 njegovatelja. Manjak osoblja za ta radna mjesta nerijetko se nadopunjava upravo radnom snagom iz inozemstva. Jedno od tih radnih mjesta popunila je i Siščanka Snježana Bekonjić, koja je ostavila sve u Hrvatskoj i krenula nepoznatim putem u državu koja joj je bila potpuna nepoznanica.

Radni dan i do 14 sati

Snježana Bekonjić je prije 16 godina išetala iz srednje medicinske škole u Sisku sa svjedodžbom u ruci. Tada je još gajila velike nade da će posao medicinske sestre pronaći u rodnom gradu, Sisku. Međutim, stalni posao nije nalazila lako. I to ne samo u struci nego ni izvan nje. Tako je Snježana radila i u lokalnoj pizzeriji kao konobarica te kao njegovateljica u raznim domovima za brigu o starijim i nemoćnim osobama, staračkim domovima. Svaki posao koji je bio plaćen ova je medicinska sestra prihvaćala. Jer Sisačko–moslavačka županija nije nudila mnogo prilika za mlade i nezaposlene stanovnike. „Kao medicinska sestra je u Sisku nemoguće upasti u bolnice. Moraš imati jaku vezu, a ja to nisam imala“, počinje svoju priču ova Siščanka.

Uz razne mini–poslove, Snježana je godinama radila u domovima za starije i nemoćne osobe u privatnom vlasništvu. Tamo je nerijetko radni dan trajao duže nego što to propisuje ugovor o radu. „Posljednjih šest godina u Sisku sam radila 14 sati dnevno. Poslove njegovateljice, medicinske sestre, čistačice ili kuharice. I to za 2.400 kuna mjesečno. Bez godišnjeg odmora. Jer zna se, ako u privatnim domovima uzmeš godišnji odmor, posao te neće više čekati“, objašnjava Snježana radne uvjete na koje je u karijeri nailazila.

Karijerni probitak ovoj mladoj medicinskoj sestri nije olakšavala ni činjenica da joj je suprug na poslu u šumi motornom pilom ozlijedio nogu te tako kroz četiri godine ostao gotovo nepokretan i proživio 29 operacija. Uz taj dodatni teret, mlada obitelj iz Siska prehranjuje i još jednog člana, desetogodišnjeg sina, Patrika.

Snježana je postala Maria

No Snježanin život se stubokom promijenio početkom 2015. godine, kad ju je nazvao dobar prijatelj, koji je načuo kako jedan stariji oboljeli gospodin u okolici Nürnberga treba medicinsku sestru za osobnu njegu. Posao se trebao odmah prihvatiti i nije bilo vremena za razmišljanje. I Snježana je brzo reagirala: „Ja sam isti dan otišla. Trebala sam odraditi noćnu smjenu u domu taj dan. Nazvala sam šeficu svog doma u Sisku i rekla joj da odlazim. Nitko nije očekivao da ću ja otići, bez znanja jezika i bez muža i djeteta. Ali jesam“, prisjeća se danas svog njemačkog početka.

Snježana Bekonjić na mostu

I Röthenbach je, kao i Sisak, isprepleten rijekama

Bez znanja njemačkog jezika i sa samo 50 eura u džepu, ova je medicinska sestra napravila korak u nepoznato. Gospodin Wolfgang, stariji Nijemac s dijagnozom agresivnog Parkinsona i njegova supruga, bili su Snježanini sustanari nekoliko mjeseci. „Živjela sam u njihovoj kući u okolici Nürnberga, u gradu čije ime nisam na početku niti mogla izgovoriti, Röthenbach an der Pegnitz“, priča Snježana i objašnjava da niti njezina njemačka obitelj nije mogla izgovoriti njezino ime te su je već prvog dana prekrstili u njima puno jednostavnije ime za izgovor, Maria.

Iako nije govorila njemački, Snježana je znala koji je njezin posao, a stariji njemački bračni par prihvatio ju je od samog početka, koji nije bio lak – jer se nisu mnogo razumjeli: „Meni je Wolfgangova žena, Brunhilda, znala reći da donesem nešto iz smočnice. Ja sam samo razumjela riječ 'grün' u njezinom zahtjevu, pa sam joj tako donijela sve zeleno što sam našla“, kroz smijeh danas nabraja početne poteškoće.

S vremenom se uspjela sporazumjeti sa starim bračnim parom, a i Bruna, kako Snježana zove Brunhildu, joj je u svakoj slobodnoj prilici pojašnjavala tajne njemačkog jezika i podučavala ju gramatici i pravilima jezika. Za 24 – satnu brigu oko Wolfganga, obitelj joj je financirala stanovanje, prehranu i druge potrepštine, a plaću od tisuću eura mjesečno Snježana je mogla ostaviti „sa strane“. Sve dok Wolfgang, tek sedam mjeseci nakon Snježaninog dolaska na posao njegovateljice, nije umro. Snježani se taj dan urezao u pamćenje: „Prije nego što sam Brunhildi uspjela izraziti sućut, rekla mi je kako ju je prije smrti Wolfgang zamolio da me ne pusti u Hrvatsku i da mi pomogne da stanem na svoje noge“, objašnjava Snježana. I "Bruna" je suprugu ispunila posljednju želju.

Radna atmosfera bez nervoze

Sljedećih nekoliko tjedana su Snježana i Brunhilda zajedničkim snagama uspjele pronaći stan za Snježaninu obitelj. Sljedeći korak bio je traženje posla. Ponovno zajedno s Brunhildom posjećivala je staračke domove u okolici u nadi da će netko imati otvoreno radno mjesto njegovateljice. Posao medicinske sestre još mora sačekati jer za priznanje svog zanimanja Snježana treba imati položenu traženu B2 razinu njemačkog jezika. No i bez te dokumentacije, nakon nekoliko „slijepih“ posjeta domovima, Snježana je dobila priliku za probni rad na mjesto njegovateljice. „Na početku sam im odmah rekla da ne znam dobro pričati i pisati na njemačkom, ali da se mogu sporazumjeti i da dobro radim svoj posao. Oni su se složili s time, a ja sam odradila probni rad i evo – sad sam zaposlena tamo već godinu dana."

Većina Snježaninih kolega također su stranci, jer objašnjava, mnogim Nijemcima je plaća od 9,80 eura bruto po satu ipak premala za tako naporan posao poput njegovateljice. Međutim plaća je redovita i pokriva sve troškove. „Radim 40 sati tjedno, mogu i više da želim, a prosjek plaće mi je oko 1.300 eura. Može biti i 1.400 eura, ali onda stvarno nemam ni slobodnog vremena za svoju obitelj i to mi nije cilj“, objašnjava Snježana. Osim toga, u njemačkim domovima za starije i nemoćne lakše je raditi nego u hrvatskim domovima: „Odnos osoblja prema pacijentima je na višoj razini, s mnogo više poštovanja. A odnos među kolegama je puno smireniji nego u Hrvatskoj. Nema te nervoze, kad postoji neki problem on se riješi i ide se dalje“, prepričava Snježana i pritom dodaje kako je tek u Njemačkoj „došla na svoje“ i počela živjeti bez stalnih egzistencijalnih strahova koji su je mučili svaku večer prije spavanja. „Znala bih mjesec dana štedjeti sto kuna da djetetu u kineskom dućanu u Sisku kupim tenisice za školu. Na more se nije išlo. Vrhunac je bilo otići na jedan dan u toplice. A sad evo svi kao obitelj idemo na more i mom Patriku mogu priuštiti sve što mu treba i što želi“, ponosno objašnjava ova zadovoljna majka.

Snježana Bekonjić u parku u Sisku

Sad i u ljepotama Siska može bolje uživati

U kućni budžet prihoduje i suprug Ermin, koji je nedugo nakon dolaska u Njemačku uspio naći posao domara u poduzeću koje se bavi održavanjem stambenih objekata. Uz nešto malo znanja njemačkog jezika i Snježaninu podršku, Ermin se brzo snašao na novom radnom mjestu, a uskoro će potpisati i ugovor o stalnom radnom odnosu.

Ponovni susret s obitelji

No ova sisačka obitelj nije uvijek zajedno proživljavala najteže trenutke. A takvi trenuci su za Snježanu bili oni na početku samog boravka u Njemačkoj, kad je bila bez sina i supruga. „U životu se niti jedan dan nisam odvajala od svog sina, a prošle sam godine šest mjeseci bila bez njega i supruga Ermina“, priča Snježana. Iako se zbog odvojenosti s obitelji nekoliko puta poželjela vratiti natrag u Sisak, izdržala je tih šest mjeseci. Dodaje kako nikada neće zaboraviti dan kad je ponovno vidjela svoju obitelj.

“Muž i sin su busom trebali doći u četiri sata ujutro, a Brunhilda i ja smo već od jedan ujutro stajale na autobusnoj stanici.“ Kad je autobus dolazio, Snježana je ugledala sina kroz prozorsko staklo te počela trčati ususret autobusu. „Ljudi u busu su mi nosili dijete da ga mogu zagrliti, neki su i plakali. Nikad to neću zaboraviti. I dan danas kad prolazimo pored te stanice, mene moj Patrik pita 'Mama, sjećaš li se'“.

Unatoč teškim situacijama, žrtva boravka bez obitelji u stranoj zemlji se u konačnici isplatila. Sina je upisala u njemačku školu, a obitelj je na okupu i imaju sve što im je potrebno. Kaže, i na svom zdravlju vidi da joj život u Njemačkoj godi: „Prije odlaska imala sam 41 kilu, a sada sam se toliko udebljala. Jedem jednako, samo što nemam više toliko stresa u životu.“ No, kao i mnogim drugim novopečenim žiteljima Njemačke i Snježani nešto nedostaje: u Njemačkoj joj nitko spontano ne navrati na kavu, već sve funkcionira preko dogovora. Međutim, za sve ono što je dobila životom u novoj zemlji, kaže – to i nije prevelika cijena.