1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Panorama

„U Njemačkoj se osjećam kao čovjek“

Danijela je došla u Rostock. Raditi kao medicinska sestra, što je radila i u srbijanskom Nišu. Samo sad za šest puta veću plaću.

Samohrana majka, u kući dvije kćeri, studentice, stari dugovi, novi računi za koje nema novca – to bi, što se kaže, bila rashodna strana. Na prihodnoj strani samo tristotinjak eura koliko dobiva jedna medicinska sestra u Nišu. To je bio sažetak srpske svakodnevice u slučaju Danijele Trajković koja od svoje 19. godine radi po klinikama i stanicama hitne pomoći – danas ima 45. „Posao stalno na neke ugovore, nikada za stalno. Direktor me je prije par mjeseci otpustio jer mu se nije sviđala moja boja kose. Otkad su njega postavili, sve je krenulo nizbrdo. Kćerke uzdržavam sama jer u Srbiji nema posla za ljude koji nemaju političke veze ili novca da plate radno mjesto", počinje Danijela svoju priču za DW.

Danijela je odlučila

Ali onda je u tu priču upala stara poznanica, liječnica koja neko vrijeme radi u Njemačkoj, i usadila Danijeli bubicu u glavu. Njemačka? Možda nije loša ideja? „Iskreno, sumnjala sam hoću li moći naučiti strani jezik. Ipak imam prilično godina za nekog tko treba iznova učiti pisanje, riječi, izgovor… Plašila sam se njemačkog mentaliteta – ljudi pričaju da se puno radi, da se ne može sjesti, da se ne smije razgovarati s liječnicima… da si prepušten sam sebi. Svašta ljudi pričaju. Ali kada sam čula da mojoj prijateljici ide sve bolje… znate, ja Srbiju obožavam, to je moja zemlja, ali je financijska i politička situacija toliko loša da je bijeg jedino rješenje ukoliko se želiš osjećati kao čovjek."

Onda je Danijela Trajković odlučila. Odjavila je prebivalište iz rodne Prištine, konačno ga prebacila u Niš gdje je došla poslije bombardiranja 1999., izvadila novu putovnicu, učila jezik, položila test. U svemu joj je pomogla jedna njemačka privatna agencija za posredovanje koja joj za usluge nije uzela ni dinara – takve agencije novac uzimaju od poslodavaca, u ovom slučaju od Sveučilišne klinike u Rostocku koja će zatim dati Danijeli radni ugovor. Ta je agencija platila čak i sate jezika i neke administrativne troškove. Sve što je ostalo Danijeli Trajković bilo je da zakaže termin u njemačkoj ambasadi u Beogradu, pojavi se s ugovorom, radnom dozvolom i certifikatom o poznavanju jezika – i da pakira kofere.

Universitätsmedizin Rostock, Pressebild (Universitätsmedizin Rostock)

Kirurgija Sveučilišne klinike u Rostocku

E tu je potrajalo. „Bila je muka dobiti termin. Visila sam na web-stranici na kojoj se rezerviraju termini dan i noć, ali nikada nisam vidjela slobodno mjesto." Danijela je tada, krajem kolovoza, za DW ispričala da termine grabe sumnjive agencije, načičkane oko ambasade, koje ih onda za nekoliko stotina eura prodaju građanima. Tada je govorila anonimno, u strahu da ne bi imala neke loše posljedice. Ali, kaže, poslije tog teksta je ambasada omogućila onima koji imaju svu dokumentaciju da i elektronskom poštom zakažu termin. „Dobila sam termin za sedam dana, a za samo dva dana su mi dali vizu. To je bilo početkom studenoga, a ja sam 16. studenoga već bila u Njemačkoj."

Cijenjeno osoblje iz Srbije

Tako je ova žena zajedno s još petoro kolega iz Srbije na Sveučilišnoj klinici u Rostocku postala svojevrsna pionirka – ovdje do sada nisu dovodili medicinsko osoblje iz Srbije. U pitanju je najveća klinika čitave pokrajine Mecklenburg-Prednja Pomeranija. Danijela je zaposlena na odjelu kardiokirurgije. „Vrlo iskusna medicinska sestra, motivirana žena. Vrlo je dobro prihvaćena jer se ponaša ljubazno prema svima", kaže o njoj Annett Laban, šefica Uprave bolničkog osoblja Klinike. „Jezik je najveća prepreka, ali se zato na njega trenutno fokusiramo." Ako sve bude kako valja, Danijela će kroz šest mjeseci svladati razinu B2, naučiti što treba i položiti ispit nužan da bi njezina diploma iz Srbije bila potpuno priznata u Njemačkoj. A onda će dobiti stalni ugovor.

Annett Laban nema ni najmanju dilemu – klinika bi zadržala svaku medicinsku sestru jer je manjak radne snage osjetan. Njemačka stari, sve je više pacijenata, a sve manje mladih koji se odlučuju za struku. Ali otkud zanimanje baš za osoblje iz Srbije? „Ono što medicinske sestre rade u Srbiji je slično onome što se radi u Njemačkoj, a i kulturna matrica je slična. Ako uzmete Španjolsku i Italiju kao primjer, tamo rodbina donosi hranu u bolnicu, kupa svoje bolesne rođake, hrani ih. Kada medicinske sestre dođu odatle, one su šokirane što recimo trebaju pacijentima pomoći pri pranju. S druge strane, u Srbiji je četverogodišnje obrazovanje vrlo dobro, veliki je udio teorijske obuke. Doduše, nešto je manje prakse nego u Njemačkoj, ali kako je posao sličan, to se brzo uskladi", kaže Laban za DW. „Teško je s onima koje su tek završile obrazovanje i nemaju iskustva. Ali čim su radile dvije, tri godine, tu nema nikakvih problema."

Sve na kotačiće

Danijela je prezadovoljna svojim, kako kaže, „novim životom": „Prihvatili su nas fenomenalno. Kad smo došli jedna žena je poslana iz klinike da nam pokaže grad, vodila nas je na kolače, pokazala nam je gdje su nam stanovi, koji prijevoz da koristimo… vodala nas je kao na ekskurziji. Nemam riječi, stvarno su nam pomogli." Još je svježa u lučkom Rostocku na Baltičkom moru pa je pod dojmovima: „Jedino, što bi rekli u mom kraju, kuburim s vetar. Nikada nisam osjetila tako jak vjetar. Grad je lijep, okićen, širok, čist… Sad je postavljen božićni sajam, svi nešto kupuju, nose, pričaju, smiju se. Opušteniji su."

Universitätsmedizin Rostock - Danijela Trajković, Krankenschwester aus Serbien (Universitätsmedizin Rostock)

Danijela Trajković u Rostocku za lakši posao dobiva puno veću plaću nego u srbijanskom Nišu

Ista iskustva ima i na radnom mjestu. „U Srbiji sam radila posao koji je ovdje podijeljen na četvero ljudi. Tamo sam morala raditi sve, od papirologije, preko terapije, transfuzije, infuzije, vađenja krvi, previjanje, asistiranja doktoru, do njege i ishrane pacijenta i presvlačenja kreveta..." Zapanjilo ju je što sada instrumente od kirurškog čelika poslije korištenja samo treba odložiti umjesto da ih sama pere, dezinficira i sterilizira – ovdje to radi posebna služba. „U Srbiji sam gledala pacijente kojima je operirana kralježnica, a moraju ležati u krevetima koji imaju udubljenje, pa pokušavaš da im podmetneš neki pokrivač… Ovdje o tome ne mora misliti. Sve je na dugme, kotačiće, vrata se sama otvaraju, ne moram ih tegliti." (smije se)

Nije se pokajala što je došla i, kaže, da je do nje, ostala bi ovdje bar do kraja radnog vijeka. „Razumijete, dolje, u Srbiji, osjećala sam se kao potrošni materijal. Ovdje se ne osjećam tako. Ovdje se osjećam kao čovjek. Vidim da se njemačke kolegice stalno smješkaju, šale, pričaju o nekim drugim stvarima, a ne o tome što će spremiti za ručak i večeru i kako nešto skuhati s najmanje materijala. Ne pričaju o štednji, računima, ne ogovaraju… Bar ja nisam primijetila, možda negdje tamo brbljaju, možda i ovdje to ljudi rade…"

I kako sada izgleda Danijelina računica? Nekih 1.700 kilometara sjevernije od Niša, plaća je nekih 1.700 eura veća – oko 2.000 eura bruto. Uskoro će, kada položi ispit, biti još veća. Živi s kolegicom iz Srbije i stanarinu plaćaju po 260 eura mjesečno – sa svim režijama. Dugove će brzo vratiti. Toliko o prihodnoj i rashodnoj strani. „Sad mi je jedina želja još da djecu dovedem ovamo i završila sam posao."

Preporuka uredništva