U Berlinu su svi "domaći"

Novinarka Deutsche Wellea, Lilli Harman osobno se uvjerila koliko Berlin može biti netolerantan i istodobno privlačan. Evo kako je opisala svoje doživljaje:

Prošlog ljeta morala sam u Kreuzberg. Velika bijelo-zelena vozila policije i snažni policajci blokirali su stranu ulice po kojoj sam hodala. Nadaleko je sve bilo neobično mirno. Takva scena u Berlinu nije rijetkost. Skoro svakog vikenda nailazim ili na neke demonstracije ili na veliku kolonu policijskih vozila sa službenicima, koji vrijeme ubijaju jedući turski kebab. Da bih u takvim situacijama prošla dalje, službenicima sam ponekad morala pokazati svoju novinarsku iskaznicu.

Tijekom dana sam saznala da je tolika koncentracija policajaca u vezi s premještanjem jednog izbjegličkog doma iz škole Gerhard-Hauptmann. Ta škola i okolne ulice se se osam dana nalazili pod opsadom policajaca, demonstranata i novinara. Špekuliralo se da je to bio najskuplji angažman policije u povijesti Berlina.

Slijedećih mjeseci, izbjeglice su bili smještene u hotele, a zatim su ostali bez krova nad glavom. Prema ocjenama pojedinih stručnjaka njihovi zahtjevi za dobivanjem azila odbijeni su bez odgovorajuće procedure, zbog čega su se azilanti osjećali obespravljenima. Navodno da nije bio poštivan niti dogovor koji su postigli s gradskim vlastima. Odmah zatim, stotine građana Berlina tim ljudima su ponudili smeštaj u svojim domovima – ali to ne može biti dugoročno rješenje.

Srce za druge

Stanovnici Berlina hrabro se zalažu za manjine i obespravljene – kao i za svoja uvjerenja. Upravo to je i razlog zašto mi je taj grad toliko privlačan.

Snaga i tvrdoglavost glavne su osobine ovog grada. Iz potpunog kaosa ovdje nastaje duh prijateljstva. Otpor je često raspršen u različitim subkulturama i političkim grupacijama, ali ta vrsta društvenog angažmana i sličnih akcija stvaraju osjećaj jedinstva u gradu.

Prije svega u djelovima grada Kreuzberg ili Neuköln se često mogu vidjeti parole “Dobrodošle izbeglice” ili “Kome pripada grad?” – koje su ispisane na zgradama ili na letcima u barovima i kafićima. Berlin je postao poznat kao mjesto tolerancije i otvorenosti – to je barem moj dojam. Zato ovdje rado dolaze ljudi iz čitavog svijeta, nadajući se da će tu pronaći svoj novi dom i istomišljenike.

Prostor za toleranciju

Moja prijateljica Leva, podrijetlom iz Letonije prije šest godina se iz Londona preselila u Berlin. Slično kao i ja, London je napustila zbog visokih troškova stanovanja, u kombinaciji sa slabim izgledima za zapošljavanje i sve manje mogućnosti za kreativan napredak. Prije Berlina, London je bio internacionalno omiljen – što je za posljedicu imalo da je sve više stanovnika tog grada bilo prisiljeno zbog rastućih cijena napustiti središte grada i otići na periferuju ili čak u druge gradove.

Prijateljica mi je pričala zašto je odlučila doći upravo u Berlin. Ona je lezbijka i zbog toga život u Letoniji za nju nije bio alternativa. Zbog predrasuda, tamo bi joj teško bilo biti u vezi ili osnovati obitelj. Situacija se u Letoniji polako mijenja, pa će možda u budućnosti i tamo živjeti.

Kada je tražila stan, Leva je nastojala pronaći mjesto gdje će se dobro osjećati i na kraju se uselila u stan u kojem je živjelo nekoliko LGBT-žena. Za nju je najvažnije da su njezine sustanarke tolerantne.

To što je Levi blisko je politički ljevičarski orijentirana berlinska scena, kao i tolerantnost tog grada prema LGBT-zajednici. Ono što joj se također sviđa je to da je politički angažman dio berlinske svakodnevice. Ona je ponosna što joj je Berlin postao novi dom.

Druga strana medalje

No, usprkos svoj toj toleranciji, u Berlinu postoji i netolerantnost. Tijekom prva dva tjedna boravka u Berlinu nailazila sam i na natpise: “Velika Britanija van! Španjolska, van! Italija, van!” – u biti se mislilo na EU. To me je rastužilo i po prvi put sam pomislila da možda ni ja ovdje nisam dobrodošla kao što sam prvo mislila.

I u Berlinu se, tu i tamo, mogu čuti poruke protiv stranaca. Tipično za berlinski mentalitet je da takvo negativno raspoloženje nastoji ukloniti praktičnim rešenjem problema. Nedavno sam srela Lusi, koja radi za gradsku platformu za integraciju „Daj nešto Berlinu zauzvrat!“ (GSBTB). Tamo se ljude motivira da svoje sposobnosti stave na raspolaganje za dobrobit lokalne zajednice. O radu GSBTB razgovarali smo u jednom kafiću u Neukölnu, pijuckajući čaj od đumbira.

Lusi mi je objasnila da je ta platforma nastala kako bi smirila rastuće napetosti između starosjedioca i novih stanovnika Berlina. Često se kao razlog za te napetosti navodi dolazak velikog broja mladih ljudi, koji se nastoje etablirati na sve popularnijoj kraetivnoj sceni u gradu. Natpisi kakve sam prvih dana vidjela u Berlinu i drugi poput „Turisti van!“ i „Hipsteri nisu dobrodošli“ počeli su nicati u gradu.

Osjećaju li svi isto?

Sa Lusi razgovoram o globalnim migrantima, koji bi se mogli podijeliti u tri grupe: profesionalci, umjetnici i studenti. Mnogi od globolanih migranata su obrazovani, fleksibilni i u potrazi za novim mogućnostima. Te grupe raspolažu ogromnim potencijalom, talentom, a često i sa spremnošću učiniti nešto za zajednicu – i upravo to doprinosi tome da se čovek na određenom mjestu osjeća kao kod kuće.

Pridružiti se

Za novopridošlice bi mogao biti problem stupanja u kontakt sa starim stanovnicima Berlina i s onima koji govore njemački. Tu GSBTB vidi svoju misiju. Preko svoje internet stranice GSBTB nudi mnoštvo zajedničkih akcija za stare i nove stanovnike Berlina, kao što je recimo posjeta starijim stanovnicima Neukölna, čuvanje djece poslije škole ili kuhanje u centrima za beskućnike. Izbjeglicama se pomaže podukom njemačkog i engleskog jezika, glazbenim programom i drugim aktivnostima.

Nakon svoje najmlađe prošlosti Berlin nikada više neće biti pasivan grad. U ovom gradu postoji osjećaj osobne odgovornosti i volje za akciju, što brzo prelazi i na nove stanovnike. Berlin je mjesto s velikim kreativnim, političkim i liberalnim potencijalom koji se sve više razvija.

j