Tvrdoglavi Janko Raščupanko

Djeca su ih voljela i još ih uvijek vole. Najokrutnije moguće priče iz zbirke "Janko Raščupanko". To je hrvatsko ime "Struwwelpetera" jednog od najomiljenijih junaka njemčake dječje literature. U ovoj se zbirci priča u stihovima može primjerice pročitati o čuvenom Zappelphilippu koji je izazvao bijes svojih roditelja jer je sa stola na pod povukao stolnjak zajedno sa svim šalicama i tanjurima koji su bili na njemu. Ili o Suppenkasparu, koji nije želio jesti juhu. Ili još o mnoštvu neposlušnih dječaka i djevojčica koji su se pobunili protiv svijeta odraslih ali za to bili i kažnjeni. I to krajnje okrutno. Svejedno djeca u Njemačkoj čak i danas vole svog Struwwelpetera, iako priče iz te zbirke uglavnom imaju nasilan kraj. Prije 200 godina rođen je Heinrich Hoffmann, čovjek koji je izmislio Struwwelpetera.

Čupavi i neposlušni

Struwwelpeter odnosno hrvatski, Janko Raščupanko ima nokte dulje od metra, a na glavi kosu koja se u red može dovesti samo škarama za živicu. Poznaju ga u dječjim sobama diljem svijeta. Jer to nije samo zbirka priča već i zbirka najneobičnijih crteža. Struwwelpeter je jedan od najpopularnijih njemačkih izvoznih proizvoda i to već više od 150 godina. Zbog čega je upravo ova knjiga toliko popularna? Prije svega, tvrde književni stručnjaci, jer je tim pričama prekinut romantični kliše o djetetu, a mališanima su podareni i sasvim stvarni osjećaji poput straha, jala ili zlobe.

"Ova zbirka, prevedena na 40 jezika, omiljena je jer ukazuje na globalnu istinu da se strah mora prevazići, a jedan od načina je da se to učini uz pomoć distanciranosti, humora i karikature", kaže Birgit Dankert, stručnjakinja za dječju književnost iz Hamburga.

Zamišljen kao božićni poklon

Sam autor Heinrich Hoffmann, koji je zapravo htio smisliti božićni poklon za svog trogodišnjeg sina, stvorio je tako još u davna vremena, strip koji je govorio o svakodnevnim stvarima, dobro poznatim svakom djetetu. Tu se na primjer govori o dječaku Suppenkasperu koji ne želi jesti juhu i koji na kraju zbog toga mora umrijeti. Ili o djevojčici Paulinchen, koja se igra vatrom iako joj je to bilo zabranjeno, i na kraju izgori do cipela. A djeca ove priče i dalje rado čitaju.

- "Znam Struwwelpetera, čitao sam to. Imao je jako, jako čupavu kosu, jako duge nokte a kosa mu je stršala u zrak kao da mu je na glavi eksplodirala bomba".

- "Znam dječaka Suppenkaspara. Stalno je premalo jeo, na kraju nije ništa jeo i onda još na kraju je morao umrijeti. Dalje više ne znam".

- "Radi se o dječaku koji stalno siše palac. I onda je došao Kasper, ili neki drugi čovjek s velikim škarama i odrezao mu je palac. I onda mu je jako curila krv. To je bilo jako žalosno."

Mnogo je i kritičara ovih priča, jer one za razliku od ponekad isto vrlo okrutnih bajki braće Grimm, nemaju sretan kraj. Zbirci se zamjera da se u njoj djeci samo priča o sukobima, ali im se ne omogućuje da te sukobe u sebi prerade. Trebaju li, kao što neki kritičari tvrde, roditelji ovu knjigu što je brže moguće baciti kroz prozor?

"Ma ne znam koga to više smeta - roditelje ili djecu. Ja se zbirke sjećam iz vlastitog djetinjstva i zapravo su mi crteži bili istovremeno i drastični i zanimljivi. Meni su u sjećanju više ostali crteži od teksta. A to što se tamo zbivalo, meni je bilo sasvim lijepo jezivo. I ne vjerujem da je to na mene loše utjecalo" , smatra jedna majka.

Bez obzira, radi li se o okrutnom savjetnku za odgoj djece ili o djelu koje ostavlja duboki psihološki trag na dječnim osjećajima, jedno je nepobitno: Struwwelpeter iza sebe ima zavidnan uspjeh. Napisane su bezbrojne adaptacije i parodije tog djela, od engleskog "Struwwelhitlera" iz 1941. do anitautoritarnog "Anti-Struwwelpetera" iz sedamdesetih godina prošlog stoljeća.

Autor: Ariane Dewitz/ Snježana Kobešćak