Turski novinari nose glavu u torbi

Prema navodima nevladine organizacije «Reporteri bez granica», više od 20 novinara, autora i urednika u Turskoj krivično su gonjeni, većina njih temeljem članka 301. Kaznenog zakona koji se odnosi na vrijeđanje turstva. Mnogi su mediji cenzirali sami sebe, drugi pak o određenim temama izvještavaju jednostrano. Unatoč tome, ima književnika i novinara koji se očituju i o vrlo osjetljivim temama kao što su povreda ljudskih prava, napadi na Kurde, nasilje i uloga vojske i tako dalje. Jedan od njih je i djelatnik internetske platforme «Bianet» sa sjedištem u Istanbulu.

Dobro raspoloženje i živa rasprava u uredništvu «Bianeta», internetske agencije koja se bavi kritičkom analizom turskih medija i neovisnim izvještavanjem. Deset mladih ljudi sjedi u velikom uredu u istanbulskoj četvrti Cukurcumi. Tolga Korkut upravo radi na članku o međunarodnom skupu na temu neovisnosti medija, što ga je organizirala njegova agencija. Prije nego se zaposlio u «Bianetu», radio je za različite turske medije, priča mladi novinar na tečnom engleskom. Tada je, međutim, osjećao da je pod stalnom kontrolom i cenzurom. Sada je drugačije: «Odmak između stvari o kojima se izvještava i samoga sebe je manji. Nemam više osjećaj da se sa mnom manipulira, da me se na nešto prisiljava. Sada radim svoj posao kako ga i treba raditi.»

Zbog intervjua završio iza rešetaka

Korkutova specijalnost su ljudska prava, u Turskoj izrazito osjetljiva tema. Redovito izvještava o žrtvama državnog nasilja, tlačenju, mučenju. Ono čime se već dugo bavi nisu spektakularni slučajevi koji se dijelom pojavljuju i u međunarodnim medijima, već priče koje ilustriraju nevolje u svakodnevnom životu. «Primjerice, ovdje umire puno radnika, jer nemaju zadovoljavajuću zaštitu na radu. Postoje zakoni koji to propisuju. Ove je godine umrlo 20 radnika jednog brodogradilišta i o tome nitko ne izvještava osim neovisnih medija kao što smo mi.»

«Bianet» je usredotočen na teme s jugoistoka zemlje: Tamo žive uglavnom Kurdi. Njihov položaj, a naročito položaj kurdskih žena i danas je jednako težak kao i prije, među ostalim i zbog čestih napada turske vojske u tom dijelu zemlje. Stalno dolazi do hapšenja, nasilja, mučenja. Za novinare je opasno izvještavati o tome. I pisanje o zabranjenoj kurdskoj radničkoj stranci PKK-u nosi sa sobom stanovite rizike. To zna i Ragip Duran koji vrlo često svraća u «Bianet». Intervju, što ga je 1994. vodio sa šefom PKK-a Abdullahom Öcalanom za jedne prokurdske novine, koštao ga je deset mjeseci zatvora. Državni je sud odluku obrazložio riječima kako je Duran tim činom propagirao terorističku organizaciju.

Zatvor – sastavni dio života u Turskoj

«To je već samo po sebi za mene bila uvreda, jer jedan novinar ne radi propagandu. No, to nije bio prvi put da sam se našao pred sudom, jer sam se u to vrijeme pretežito bavio temama vezanima uz Kurde.» Zatvor, kaže Ragip Duran s određenom dozom cinizma, sastavni je dio života ljudi u Turskoj. A kada se radi o novinarima, onda i više od toga: «U Turskoj je zatvor dio društvene tradicije. Naši najbolji književnici i pjesnici obrazovali su se upravo u zatvoru. Nažalost, to je tako. Zbog toga nisam bio iznenađen niti me to obeshrabrilo, jer na koncu uvijek postoji i gore: smrt, na primjer. U usporedbi sa srmću zatvor je raj.»

U zadnjih 15 godina ubijeno je 25 novinara, kaže Ragip Duran. U Turskoj postoje četiri velika tabua: genocid nad Armencima, pitanje Kurda, uloga vojske i simbol «Oca Turaka» Atatürka. Najčešće kritizirano sredstvo gušenja slobode mišljenja je članak 301. Krivičnog zakona kojim se kažnjava «vrijeđanje turstva». Kritika je, međutim, dozvoljena. «No, što je uvreda, a što kritika? Gdje povući granicu. Još teže od toga jest sama definicija ‹turstva›. Ako netko napiše: ‹Infrastruktura nekih sela je nezadovoljavajuća› – je li to uvreda turstva? Dakle, još uvijek postoje problemi: kako u području formuliranja zakona tako i u njihovoj provedbi.»

Nužni zakoni, ali i promjena svijesti

Duran kaže kako se posljednjih godina ipak dosta toga promijenilo na bolje. No, određene prepreke koje stoje na putu u EU nije moguće otkloniti samo zakonima. Promjene u načinu razmišljanja ljudi traje puno dulje, kaže Duran. Svojim radom u «Bianetu» on želi doprinijeti upravo tome. Redovito vodi tečajeve za obuku mladih novinara. Ono što on želi jest ne samo posredovati novinarske tehnike, već i ukazati na važnost i značenje osobne svijesti.

«U ovoj zemlji, a još više na kurdskim područjima, vrlo je teško biti novinar. Moraju se raditi kompromisi. Poteškoća je puno. Novinari su često podređeni općim ideologijama ili politici svojih medija. Treba reći da 60 posto svih medija u Turskoj pripada jednom jedinom koncernu.» Duran je godinama radio i u Engleskoj, Francuskoj i Nizozemskoj. Da je informatičar ili liječnik, vjerojatno bi razmišljao o tome da trajno napusti zemlju. No, kao novinaru mjesto mu je u Turskoj: «Riba ne može letjeti. Najbolje se osjeća u vodi. Ali kada bi se riba preobrazila u pticu, više ne bi bila riba. Možda to i nije neka usporedba, ali upravo se o tome radi.»