1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Priča dana

Turci rado mijenjaju Njemačku za Tursku

Prije 50 godina Njemačka i Turska su potpisale Sporazum o zapošljavanju. Tako su u Njemačku stigli turski gastarbajteri. Njihovu djecu i unuke u Njemačkoj često vuče želja za povratkom u Tursku.

Istambul

Istambul

Saadet Simsit

Saadet Simsit

Saadet Simsit telefonira s potencijalnim novim klijentom. Ova 38-godišnjakinja radi kod jednog estetskog kirurga u otmjenoj istambulskoj četvrti Sisli. Kad je prije tri godine odlučila iz svog dotadašnjeg stana u Hamburgu preseliti u tursku metropolu, smjesta si je, za novi grad, dala napraviti i novo lice. "Zategnula sam obraze, uklonila vrećice ispod očiju, podigla kapke i obrve, a oči malo nategnula na stranu", priča ona.

Novi izgled za novi život

Sad se osjeća mlađe i svježije, kaže Saadet. Ona je žena vesele naravi čak i uz svoju strogo unatrag začešljanu kosu. Sa svojim novim licem i vitkim tijelom kad hoda Istambulom, prate je zavidni pogledi, objašnjava ona očito zadovoljna. Uz Hamburg, u kojem je odrasla, vežu je uglavnom negativna sjećanja. Jedan događaj iz djetinjstva posebno je zapamtila. Bilo je to kad je jednom zastala da bi poslušala ulične svirače. "Odjednom me za ruku uhvatila neka baka i rekla: 'Gubi se ti glupa Turkinjo, pridošlice, poturice! To me strašno pogodilo. Pogodilo me u dušu. Otišla sam kući, mama je pitala 'Što ti je?', a ja sam odgovorila da mi nije ništa, jer sam se bojala."

Došao raditi iz znatiželje

Roditelji Saadet Simsit pripadali su posljednjim turskim "gastarbajterima" koji su početkom sedamdesetih stigli u Hamburg. Sporazum o zapošljavanju između Njemačke i Turske prestao je vrijediti 1973. Da je njen otac uopće želio otići iz Turske, ona nikad nije mogla shvatiti. "Došao je, prvo - da bi radio, drugo - iz znatiželje. Zapravo mu to nikada nije trebalo jer je u Turskoj imao sve: posao i sve. Ali ipak je otišao kao varilac u hamburško brodogradilište Blohm und Voss", priča Saadet.

Ayse Karton u trgovini u kojoj radi

Ayse Karton u trgovini u kojoj radi

Roditelji su u Hamburgu živjeli skromno, jedva da su znali njemački, priča ona. Saadet Simsit je završila osnovnu školu i probijala se dalje. Pohađala je jednu školu za modni dizajn i otvorila modnu agenciju. Njezina karijera je bila u uzlaznoj putanji, no onda se zaljubila i njezin je život krenuo drugim tokom. "Ili agencija ili ja! Izabrala sam muža i odustala od agencije. Prilično glupo, čini mi se danas", priča smijući se. Brak je propao a ova je Turkinja počela raditi na jednoj benzinskoj crpki. Kad su je tamo jednom napali, odlučila je preseliti se Istanbul. U grad koji nije poznavala, u zemlju čijim je jezikom loše vladala. "Tu je mrvicu teže živjeti. Stalno pokušavate proći što je moguće jeftinije", kaže ona.

U Turskoj Saadet zarađuje znatno manje nego u Njemačkoj. A i izrezi na njenim bluzama više nisu tako duboki, suknje su joj postale nešto dulje. "Moram biti pažljivija, jer tu će vam se brzo netko obratiti. U autobusima i na sličnim mjestima se jako ljutim kad se netko na mene namjerno nasloni. To vam se u Hamburgu rijetko događa", kaže ona.

"Bogata Njemica"

Lijepi Hamburg je Saadet Simsit ostao u lošem sjećanju

Lijepi Hamburg je Saadet Simsit ostao u lošem sjećanju

Isto je iskustvo imala i Ayse Karton. Ova tridesetčetvorogodišnjakinja prodaje modni nakit u jednom šoping-centru. 2009. se iz Hamburga preselila u Istambul. "Ljudi vas kao njemačku Turkinju smatraju bogatom, što naravno ne stoji. Ja sam u Njemačkoj zaradila stvarno malo novca, moram to naglasiti. Za njemačke uvjete to nije puno, ali u Turskoj su mi se obraćali muškarci iz srednje klase koji su se nadali da bi vezom sa mnom mogli doći do nešto novca. Tu već morate malo paziti", priča Ayse. U Njemačkoj je nikada nitko nije pitao kolika joj je plaća. Isto tako, brzo je otkrila da joj je kao neudatoj tridesetogodišnjakinji teško pronaći partnera. Više nije tako tražena. No što se poslovne strane tiče - tu nema problema. "Ponudili su mi odmah mjesto šefice prodavaonice u jednoj njemačkoj tvrtki, što sam smjesta i prihvatila."

Raditi u maloprodaji na vodećem položaju je oduvijek bio njezin san. U Njemačkoj ga ne bi mogla tako lako ostvariti. Ono što ju je stvarno iznenadilo je da Turci nisu baš tako svjetski ljudi kao što je očekivala. "U Njemačkoj sam dugo radila na recepciji i tamo su mi se uvijek obraćali s osmjehom na licu. Dobar dan sam čula redovito. To ovdje i nije baš slučaj."

Autorica: Kathrin Erdmann, sk

Odg. urednik: Anto Janković