1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Politika

Tunis i Egipat: ukradena demokracija

Može li uspjeti politički obrat u Egiptu i Tunisu? Jaz između sekularnih snaga i islamista je dublji nego ikad ranije. Europa bespomoćno promatra. Pritom bi upravo sada bio važan čvrst stav, komentira Ute Schaeffer.

Symbolbild Kommentar bosnisch kroatisch serbisch

Barikade i bodljikava žica su slaba zaštita od totalnog kaosa: na jednoj strani prosvjednici koji se zalažu za sekularno političko uređenje, a s druge strane pristaše političkog islama. Donedavno se u Kairu sekularni građanski pokret Tamarrud borio protiv Muslimanske braće u vladi. U gradu Tunisu su bijesne mase ljudi zahtijevale ostavku vlade, koju vode islamisti. U Egiptu, kao i u Tunisu je sada stupilo ono, čega su se mnogi već dugo plašili: "hladni građanski rat" je eskalirao. U Egiptu ga je vojska još zaustavila - na sporan način. Ostaje međutim otvoreno, hoće li se on moći zaustaviti i u Tunisu. To su loše vijesti: gospodarski, politički i društveno. Aktualno nasilje i sukobi kako Tunis, tako i Egipat, bacaju unazad na nekoliko godina. To investitore sprječava da dođu, da se vrati normalnost, da se nekako može živjeti.

No, prije svega su to loše vijesti za demokraciju. Ono što je u Tunisu u prosincu 2010. počelo s toliko nade, prijeti da bi moglo ispariti. Tada glasno tražena demokracija je za većinu Egipćana i Tunižana ostala prazno obećanje: nije došlo ni do pravde, ni do boljih životnih uvjeta. Umjesto toga je ta demokracija u obje zemlje dovela na vlast konzervativne islamističke vlade sa slabim političkim iskustvom.

Opasnost za cijelu regiju

I tako je na površinu izišlo ono što su diktature prethodno ugušivale i prekrivale: razlika između bogatih i siromašnih, grada i sela - ali prije svega nespojiva borba između islamista i sekularnih snaga. Pod velikim pritiskom za promjenama i otvorenošću političke situacije, ta dva društva su se suočila jedno s drugim. Malo je toga što ih - tri godine nakon zajedničkog političkog starta - još spaja. U tome se kriju velike opasnosti za cijelu regiju i za susjede u Europi. Tunis se nalazi pred europskim kućnim vratima. A Egipat je ključna zemlja za Bliski Istok. Smjer, u kojem će se obje zemlje kretati će određivati političku budućnost cijele, strateški važne regije. Ipak, ostatak svijeta reagira suzdržano na prijeteći neuspjeh demokratskog obrata. Nezainteresirano? Možda. Ali prije svega: bespomoćnost.

Podsjećanja radi: krajem srpnja je egipatska vojska ubila 80 pristaša Muslimanske braće. Jasan odgovor Zapada na to krvoproliće nije zabilježen. A Zapad ignorira i razantno širenje religijskog ekstremizma u tim zemljama: od bivših građanskih policija, koje su formirane kao zaštita za vrijeme revolucije, nastali su mladi religijski stražari spremni na nasilje. Oni se brinu za primjenu islamskih pravila odijevanja i načina življenja i zastrašuju narod. Podrška selefijama, spremnima na nasilje, vidno raste u obje zemlje. U Tunisu su islamistički ekstremisti navodno ove godine ubili dva sekularna političara.

Ne postoje dobre diktature

Ute Schaeffer,

Ute Schaeffer

Aktualni kaos u zemljama Arapskog proljeća navodi na želju za "čvrstom rukom". Danas se mogu čuti pojedini glasovi u Tunisu ili Kairu koji kažu da je stanje za vrijeme starih diktatora bilo bolje od anarhije danas. Kad su u Egiptu generali u ime stabilnosti ugušili nemire, predsjednika uhitili i prije svega same sebe ponovno postavili na vlast, možda su upravo zbog toga tek rijetki to nazvali imenom: bio je to puč!

Ali, ne postoji dobra diktatura! Zabluda je vjerovati da se autokrati i despoti mogu pobrinuti za veću sigurnost i red. Oni u najboljem slučaju stvaraju prividnu sigurnost na određeno vrijeme. Upravo to je pokazala "Arapobuna". Današnji kaos je nasljedstvo diktature. Diktature sprječavaju sudjelovanje i rast jednog za djelovanje sposobnog civilnog društva. Diktature guše diskutabilna pitanja, oporbu i prigovor. Time sprječavaju kompliciranu nagodbu različitih interesa, koje se pokopavaju pod plaštom prisile. Sve dok se pritisak nasiljem ne ispolji.

I Zapad je izgubio

Ono što se pokazalo je da je jedna stvar otjerati diktatora s funkcije, ali da je posve druga stvar izgraditi demokraciju. I koliko god to bilo gorko saznanje: nije izgledno da bi to moglo uspjeti u dogledno vrijeme. Demokracija je stalna potraga za kompromisom. Ona zahtijeva pouzdane institucije, jasna pravila igre, toleranciju, ali i stalno pregovaranje. Egipat i Tunis su izgleda još udaljeniji od toga nego što su to bili na početku pobune. Jaz između sekularnih i islamista je dublji nego ikad ranije.

A i Zapad je zasad izgubio: SAD, Francuska, Europa su se na koncu desetljećima oslanjale na stare diktature. Sada su arapski susjedi ti koji važe kao savjetnici i povjerljivi, iako se oni masivno upliću u kaos i prate vlastite interese. Europa će se morati pripremiti na to da će u toj regiji stalno tinjati politička vatra. No, jednu grešku Zapad ne bi smio nikad više učiniti: vjerovati u "dobre diktatore" i davati im podršku.

Preporuka uredništva