1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Priča dana

Tuga i oproštaj započinju s dijagnozom

Hospiciji ili "kuće za umiranje" u Njemačkoj više nisu nikakva rijetkost. U međuvremenu postoje i one specijalizirane za najmlađe neizlječive pacijente. Ovdje s djecom mogu boraviti i roditelji i braća i sestre.

Drvenim slovima na vratima u raznim bojama ispisano je ime: Tobias. Na prozorima sobe vise šarene zavjese, posvuda leže igračke, plišani medvjedići…Na prvi pogled sve djeluje kao sasvim obična dječja soba. Međutim, zgrada u kojoj se ona nalazi nije obična. Kuća za umiranje, odnosno, hospicij za djecu nešto je doista sasvim posebno. Ovdje dolaze djeca koja boluju od neke neizlječive bolesti. Tobias primjerice boluje od jedne rijetke bolesti poremećaja izmjene tvari i njegovom organizmu nedostaje takozvani ADSL. Bolest se pojavljuje u raznim oblicima od kojih nije svaki smrtonosan. "Znali smo zapravo odmah nakon njegovog rođenja da je teško bolestan. No, definitivnu dijagnozu smo dobili tek kada su mu bile četiri godine. To je bio povod da se obratimo dječjem hospiciju“, priča Tobiasova majka.

Ulaz na parkiralište hospicija u Olpeu

Ulaz na parkiralište hospicija u Olpeu

Drugi dom

Dječji hospicij "Balthasar“ otvoren je u gradiću Olpeu 1998. godine – kao prva ustanova ovog tipa u Njemačkoj uopće. Do tada su roditelji svoju djecu mogli odvesti samo u neki hospicij za odrasle. No, ovdje im nije moglo biti pruženo sve što im je bilo potrebno. Jedna od razlika je primjerice da u hospicij za djecu mogu doći cijele obitelji i ovdje ostati toliko dugo koliko je to potrebno.

Iako je riječ o kući za umiranje, dakle mjestu na kojem se odlazi s ovog svijeta, ovaj je hospicij usprkos tome i mjesto životne radosti. Posvuda se nalaze plišane igračke, na zidovima hodnika i soba vise šarene slike, a i dvorište pruža razne sadržaje, igralište podobno i za djecu koja se nalaze u invalidskim kolicima. Postoje i prostorije za opuštanje i jedna od njih je među djecom najpopularnija. Ovdje mogu zajedno ležati na velikom vodenom krevetu, slušati glazbu i pri tome promatrati igru svjetla na stropu.

Postoje i sobe za sviranje glazbe, za crtanje i slikanje...

Postoje i sobe za sviranje glazbe, za crtanje i slikanje...

Donacije osiguravaju egzistenciju

Troškove boravka u trajanju maksimalno četiri tjedna za djecu preuzimaju razna zdravstvena osiguranja. Međutim boravak roditelja i braće i sestara najčešće se financira preko donacija. Za razliku od hospicija za odrasle, oni za djecu dobivaju potporu od države u iznosu od samo 30 posto. Ostatak se financira također iz donacija. Neki daruju pet eura mjesečno, oni poznatiji i bogatiji daruju više. Njihova imena nalaze se na ploči postavljenoj na samom ulazu u hospicij koji se nalazi u rukama sestri franjevki.

Prostorija u kojoj svira glazba za opuštanje

Prostorija u kojoj svira glazba za opuštanje

Podrška i pomoć roditeljima

Osim Tobiasa, trenutno se ovdje nalazi još sedmoro djece. Desetogodišnji Tobias ovdje dolazi već pet godina za redom, uvijek na nekoliko dana. Naime, hospicij ne pomažu samo u "zadnjoj fazi“, već pomoć pružaju od trenutka kada liječnici postave dijagnozu. "Mislim da se Tobias ovdje osjeća jako dobro. Ovdje ga doista maze; masiraju, ide na plivanje i kupanje. A za to vrijeme moj muž i ja možemo se malo isključiti i opustiti“, kaže Susanne L., Tobiasova majka. Prema riječima voditelja hospicija Rüdigera Bartha, to je jedan od dodatnih ciljeva njihovog rada. "Pokušavamo pružiti pomoć kako bismo rasteretili roditelje. Naime, čak 70 posto brakova se raspadne kada jedno dijete dobije neku neizlječivu bolest. Osim toga, jako je važno da zbog tolike brige za bolesno dijete ne zaborave onu zdravu djecu i da nađu vremena i za njih“, kaže Barth.

Prostorija u kojoj se mališanima čita...

Prostorija u kojoj se mališanima čita...

Smijeh i suze

Djeca i mladi, njihovi roditelji kao i braća, sestre i drugi članovi obitelji, ovdje se vrlo svjesno sučeljavaju s temom bolesti i smrti. "Kod kuće u pravilu izbjegavamo ili potiskujemo tu temu jer drugačije u svakodnevici niti nije moguće. Najčešće nedostaje vremena za svjesno razmišljanje o svemu. Ovdje nam stoje na raspolaganju stručnjaci s kojima o tome možemo razgovarati“, kaže Susanne i dodaje da razgovori s osobama posebno školovanima za praćenje umirućih i njihovih obitelji u svakom slučaju pomažu i donose olakšanje.

Velika pomoć je i činjenica da se roditeljima, nakon što im dijete premine, ostavlja dovoljno vremena za opraštanje. "To je jako važno i sve obitelji koriste ovu mogućnost“, kaže Barth. U Olpeu postoje i posebne sobe za to, prostorije u kojima se majke i očevi mogu u miru oprostiti od svog djeteta. I one su pune svjetla, a svaka obitelj ih može namjestiti i urediti sasvim individualno, po svom vlastitom ukusu. "Ti trenuci su jako intimni i svaka obitelj tuguje na svoj način. Ovisno o religiji, kulturnoj pozadini – u skladu s time uređuju i prostorije“, kaže voditelj Barth. A svako dijete koje je ovdje boravilo, iza sebe je ostavilo svoj trag: u glini utisnuti tragovi ruku ili stopala uz datum prve posjete: Pia S. 07.05.2000, Sascha K. 02.04.2000, Roland S. 09.10. 1998….

Tragovi su to života na mjestu umiranja sasvim posebne vrste.