Trošna kuća s dvojim vratima

Srpski političari se mogu, zadovoljni, uzajamno potapšati po ramenima, a neki od njih će se nasmiješiti u kameru u društvu europskih moćnika. Onda je taj dio priče završen. Čim se prijeđe na operativnu razinu, pregovori s EU-om će se pretvoriti u radikalne i bolne reforme. Osvrnimo se na podrijetlo tih bolova:

Jednostrana socijalistička modernizacija zemlje u Titovoj eri doživjela je potpuni krah početkom devedesetih i završila je u ratnom kaosu. Posljedice su sve do danas vidljive. Drugi pokušaj radikalne modernizacije, ovaj put s eurokapitalističkim predznakom, naprosto je osuđen na uspjeh, jer je Srbija, tražeći samu sebe i svoj društveni i državni identitet, izgubila već nekoliko desetljeća pa nema vremena za gubljenje. Došao je čas da se zemlja trgne iz postjugoslavenske paralize. Predstojeći pregovori mogu biti dobar okvir za oslobađanje od zabluda. Da bi popravio katastrofalno stanje u najvećoj državi proistekloj iz Jugoslavije, službeni Beograd u cijeli pothvat mora uložiti puno vremena i energije. Ako bude sreće, stanje kompatibilnosti s EU-om bit će postignuto do kraja desetljeća.

Usprkos znatnim poteškoćama Hrvatskoj je bilo potrebno svega šest godina da okonča pregovore i sada je punopravna članica Unije. Taj primjer može poslužiti Srbiji kao ohrabrenje. Međutim, postoje i zastrašujući primjeri. Prvi zahtjev za prijem u tadašnju Europsku ekonomsku zajednicu Turska je podnijela prije 55 godina. Dakle, brzina približavanja ne zavisi samo od truda kandidata, već i od globalnih, geopolitički prilika. Ipak, trebalo bi da Srbija taj proces konsekventno dovede do kraja, ne zbog Bruxellesa, već zbog budućnosti svojih građana.

Odnosi sa susjedima

Pri tome će otpasti neki uvriježeni stavovi koji su plod slatkog samozavaravanja. Prije svega, riječ je o politici prema Kosovu. Preambula Ustava iz 2006. ističe da je Kosovo sastavni dio Srbije. Europska unija pregovara upravo s tim „sastavnim dijelom“ o ugovornim odnosima nezavisno od Srbije. S istim „sastavnim dijelom“ srpska Vlada je uz posredovanje i pritisak Unije potpisala Briselski sporazum o normalizaciji odnosa. Može se dogoditi da Srbija u pregovorima vrlo brzo mora zaviriti u poglavlje 35, koje iza bezazlene oznake „Razno“ krije upravo kosovsko pitanje. A to opet znači da će Beograd prije ili kasnije morati ublažiti svoju ustavnu formulaciju da, normalizirajući odnose s Prištinom, ne bi djelovao protuustavno. U isto vrijeme Srbija uz rusku podršku blokira pristup Kosova Ujedinjenim narodima, na veliko nezadovoljstvo Londona, Pariza i Berlina.

Osim toga, u Hagu postoje i tužba Hrvatske i protutužba Srbije za genocid u ratu devedesetih. Korektni odnosi sa susjedima jesu bitna pretpostavka članstva u Europskoj uniji, a dobri susjedi uvijek daju prednost sporazumnom rješavanju sporova.

Odnosi s Rusijom

Sljedeći kamen spoticanja jest strateško energetsko partnerstvo s Rusijom. Gazprom gradi cijevi kroz koje će Južnim tokom moći proći samo ruski plin. Takav monopol nije u skladu s odredbama o tržišnoj konkurenciji Europske unije. Usprkos najavama da će Bruxelles cijelu stvar riješiti bilateralno s Moskvom, Srbija bi u odmjeravanju tih snaga mogla dospjeti u nezavidnu situaciju da bira između ruskog plina i kredita i obveza prema Bruxellesu.

Iako srpski političari rado ponavljaju krilaticu srpskog predsjednika Nikolića da je Srbija „kuća s dvojim vratima, prema istoku i prema zapadu“, jednom će netko morati reći gdje je glavni, a gdje sporedni ulaz. Stalno balansiranje između svjetova, koje podsjeća na Titovu nesvrstanu politiku, ne može se primjenjivati dovijeka.

Borba protiv korupcije

Najbitniji će ipak biti pregovori koji se tiču pravne države. Uspjesi u prethodne dvije godine, spektakularna hapšenja oligarha i pripadnika tajne službe koji su u Miloševićevo doba ubijali novinare, ne mogu prikriti gomilu drugih strukturnih problema. Pravosuđe nije efikasno i na njega je moguće utjecati, svakodnevna korupcija je pustila duboki korijen. Tu su i pogrešne privatizacije, nedovoljan priljev stranih investicija, prenapuhana državna uprava, zastarjela infrastruktura. Posao, karijeru i fotelje dijele stranke, uspjeh je zasnovan na stranačkoj knjižici, građani su uglavnom taoci partokracije.

Sve će se to, bez emocija, snimiti u takozvanom „skriningu“. Srbija će morati zasukati rukave. Veliki povijesni ciljevi iz ratnog Dvadesetog stoljeća, za koje su poginuli i milijuni Srba i njihovih neprijatelja, stvar su prošlosti. U Beogradu će se ubuduće stvarati povijest tako što će se postupno primjenjivati svi standardi potpuno prosječne članice Europske unije. Već to je dovoljno ambiciozan cilj čije ostvarenje može potrajati.