1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Priča dana

Tri žene, tri mišljenja

8. ožujka, nekoć poznatiji kao 8. mart, tradicionalno je dan posvećen ženama. Kako je bilo biti žena u bivšoj državi, a kako je to danas? Odgovaraju Đurđica Krnjak, Vedrana Rudan i Jasna Zlokić.

default

Međunarodni je dan žena, štoviše njegova stota obljetnica. Počelo je u Sjedinjenim Američkim Državama još sredinom 19. stoljeća kada su žene iz tekstilne i industrije obuće izašle na ulice tražeći bolje plaće i pravo glasa. Prosvjedi su zaredali i narednih godina i tako sve do 1910. godine i međunarodne konferencije u Kopenhagenu kada je rođen Međunarodni dan žena, a prvi put obilježen naredne godine u Austriji, Njemačkoj, Danskoj i Švicarskoj. U bivšoj Jugoslaviji ovaj se dan vezao uz prigodne sindikalne veselice, zakusku i sitne poklone.

Plaće su bile redovite i više nego dobre

Tri žene, bivšu tekstilnu radnicu, književnicu i glazbenicu, pitali smo kako je bilo biti radnica, novinarka i umjetnica u bivšoj državi, a kako je danas u samostalnoj i suverenoj Republici Hrvatskoj. "Bilo je to dobro vrijeme, sve na kredit, sve za raju, jarane. U auto naspi čorbe, pa u Trst po farmerke". To su riječi iz pjesme „Jugo 45“ sarajevskog banda Zabranjeno pušenje, ali riječi su to koje bi zasigurno potpisala i Đurđica Krnjak, bivša radnica bivše zagrebačke tekstilne tvornice Kamensko, a danas nezaposlena majke dvojice sinova. Ona je prema odluci zastupnika zagrebačke Gradske skupštine i Zagrepčanka godine.

Žene sjede u publici

8. se ožujka u bivšoj državi redovito obilježavao

Đurđica je taj počasni naslov zaslužila ustrajnom bitkom za spas nekoć dobrostojeće tekstilne tvornice koja je u neka bolja vremena hranila dvije i pol tisuće radnica i radnika. Međutim, bitka je izgubljena, tvornica je otišla u stečaj, strojevi su utihnuli, a ondje gdje su se sve do nedavno šivala i krojila odijela za domaću i stranu elitu vjerojatno će izrasti neki trgovački centar ili stambeno-poslovni kompleks.

Muškarci s partijskom knjižicom

Trideset godina ranije, onda kada je Đurđica prvi put kročila u svijet rada, Kamensko je izgledalo kao košnica. Radilo se i od rada živjelo. Ova je tvrtka tada bila pojam u koju se išlo s ponosom raditi, prisjeća se naša sugovornica. „Plaće su bile više nego dobre, bile su redovne, viškovi su bili svako malo, zatim trinaesta plaća. Jednostavno da si čovjek danas tako nešto poželi. Tvrtka je jako dobro stajala. U to je vrijeme Kamensko čak moglo posuđivati sredstva za isplatu plaća drugim firmama koje su bile nešto lošije.“ Kaže da je odnos među radnicama i radnicima bio bolji nego danas. „Ljudi su više poštivali nadređene, više su poštivali zakon. Znalo se što se smije, što se ne smije.“ Za Dan žena bi u sindikalnoj dvorani ili društvenom restoranu bio priređen prigodni program. Između dvije smjene organizirala bi se kraća predstava ili igrokaz uz simbolične poklone. U tvornici su uglavnom radile žene, no rukovodeći kadar mahom su bili muškarci, uglavnom s partijskom knjižicom. „Žene se nisu toliko isticale i borile za neka prestižna mjesta.

Bivša radnica Kamenskog i Zagrepčanka godine Đurđica Krnjak

Bivša radnica Kamenskog i Zagrepčanka godine Đurđica Krnjak

Ako si bio član partije mogao si prosperirati, ako nisi bio, i mogućnosti su bile manje. Ali, nismo se tada time toliko zamarale. Kao radnice bile smo zadovoljne i plaćama i rukovodstvom. Radnik se nije ponižavao i gazio kako se to danas radi“, priča Đurđica.

No, došao je rat, a s njim i prve nevolje. Mnoge žene, mahom Srpkinje, svojevoljno su napustile tvornicu i nestale, kaže ona. U to olovno vrijeme Kamensko se okrenulo proizvodnji vojne opreme. „Trebalo je brzo raditi. Potražnja je bila velika. Radile smo i po noći i po zamračenjima. Masu puta me je uzbuna uhvatila u vlaku. Znaš da te kod kuće čekaju mala djeca, gledaš da što prije dođeš, a vlak stane nasred pruge.“ No, kaže, gora od rata bila je privatizacija. Isprva su većinski dioničari postali radnici, ali kako je posla bilo manje, topile su se i plaće. Nekog je snašla neka nevolja pa su radnici krenuli prodavati dionice, a s njima i naša Đurđica. Zbog bolesnog djeteta i operacije koja je uslijedila novac joj je bio krajnje potreban. Prisjeća se da je tih godina tvornica krenula nizbrdo da bi se krajem studenog prošle godine konačno strovalila u stečaj i za sobom povukla preostalih 450 radnika koji su ostali bez posla, bez osam neisplaćenih plaća, a doprinosi na mirovinsko i zdravstveno osiguranje mjesecima nisu uplaćivani. Đurđici je ostalo priznanje za Zagrepčanku godine, uspomene na neke bolje dane, ali i neizvjesnost koju budućnost nosi.

Vedrana Rudan

Vedrana Rudan, književnica koja je pažnju na svoje romane privukla između ostalog i upotrebom "muškog" rječnika

"Danas moraju svijetom hodati gole"

Vedrana Rudan, književnica i novinarka, ranih 90-ih prisjeća se kao vremena u kojem se nije odviše marilo za slobodu pisane i izgovorene riječi. Radeći kao novinarka na Radio Rijeci krenula se šaliti na račun tadašnjih vlastodržaca i zaradila otkaz. „Ušla sam u novinarstvo '86. godine kada je bilo vrijeme anarhije. Dakle, oni koji su bili na vlasti osjećali su da će otići, da se nešto mijenja, a oni koji su trebali doći skrivali su se negdje. Bili su negdje tu, ali ne na vlasti. Bilo je to jedino slobodno doba u povijesti Jugoslavije, odnosno danas Hrvatske kada su novinari bili časni ljudi i kad su mogli raditi časno. Ni u socijalizmu ni u kapitalizmu nema hrabrih novinara iako je svaki novinar hrabar koliko mu je hrabar urednik. Danas biti hrabar i govoriti istinu, pisati slobodno u ovoj Hrvatskoj ne dolazi u obzir.“Vedrana Rudan kaže da u današnjem mužjačkom svijetu žena bez muškarca zapravo ne postoji.

Nekad neizbježni karanfili koji su se 8. ožujka ženama dijelili u bivšoj državi, ni među njemačkim sindikalistima nisu nepoznanica. Predsjednik najvećeg njemačkog sindikata Verdi, pozirao je s ovim cvijećem ispred prodavaonice Schlecker povodom Dana žena 2008.

Nekad neizbježni karanfili koji su se 8. ožujka ženama dijelili u bivšoj državi, ni među njemačkim sindikalistima nisu nepoznanica. Predsjednik najvećeg njemačkog sindikata Verdi, pozirao je s ovim cvijećem 2008. prosvjedujući protiv iskorištavanja radnica u lancu prodavaonica Schlecker

Usporedbe radi, govori da su nekoć muškarci prema ženama imali više poštovanja, žene su nekoć više bile partnerice, a manje predmet požude. „Danas su žene u medijima, ali i u privatnom životu tretirane kao predmet što nekad sigurno nije bio slučaj. Nekad su žene koliko-toliko bile ljudska bića. Nisu bile ubijane tako često kao danas, nisu trebale svijetom hodati gole, nisu bile u medijima prikazivane kao kurve. U svakom slučaju, čini mi se da smo imale neki bolji status.“ Podsjeća da se uskoro održava izborna skupština Hrvatskog društva pisaca gdje će se birati članovi Upravnog odbora i Predsjedništva. Na privremenim listama mogućih kandidata ne nalazi se niti jedno ime neke hrvatske književnice. „Ako su intelektualci iz svojih redova potpuno, ali potpuno isključili žene, što možemo reći o drugima?“, pita se Rudan.

"Neovisnije, zapaženije i cjenjenije"

Jasnu Zlokić možda najviše pamtimo po ljubavnoj baladi „Skitnica“ iz sredine osamdesetih, iz vremena kada su se pjevačice više cijenile po vokalnoj, a manje po vizualnoj kvaliteti. „Čini mi se da se danas puno manje gleda umjetnost, koliko žena kao umjetnica vrijedi. Više se gleda vanjski dio, ta vanjština, a manje koliko ona može dati kao osoba, karakter i umjetnik.“ No, kako je bilo nekoć? Kao pjevačica i umjetnica Jasna priznaje da nikada nije na vlastitoj koži osjetila da živi u totalitarističkoj državi u kojoj su pojedine ljudske i građanske slobode bile osjetno reducirane. No, po njenom mišljenju, od demokratskih su promjena i širenja područja slobode koristi imale i žene. „Žena je danas obrazovana, puno više neovisna nego što je bila ranije. Njena prisutnost u društvu, po meni, je puno zapaženija, cjenjenija.“, zaključuje naša sugovornica.

Autor: Goran Prokopec, Zagreb

Odg. ur.: S. Kobešćak

Preporuka uredništva